WMD - HOSTING AKCIJA 1+1

RJEČNIK FINANCIJSKIH POJMOVA - M

13 +
GODINA ISKUSTVA
8000 +
KORISNIKA
73
ZEMLJE SVIJETA
SVE ZA WEB NA JEDNOM MJESTU
vi ste ovdje

Riječnik financijskih pojmova




A B C Č D E F G H I J K L M N O P R S Š T U V X Z Ž

Mjenjačnica

Mjenjačnica (engl. exchange office, njem. Wechselstube) obavlja sve mjenjačke poslove sredstava plaćanja, a u hotelu se nalazi u sklopu blagajne na recepciji.

Mjenično jamstvo

Mjenično jamstvo (njem. Wechselbürge, Wechselmässige Haftung) je vrsta jamstva. Ono se redovito daje stavljanjem izjave o tome, uz potpis jamca i naznaku njegova svojstva kao jamca. Takvo neprikriveno mjenično jamstvo naziva se aval. No budući da svaki potpisnik mjenice solidarno odgovara njezinu ovlašteniku za ispunjenje mjenične obveze , indosament će proizvesti učinak mjeničnog jamstva jer će se na mjenici naći potpis dosadašnjeg posljednjeg indosatara, odnosno sadašnjeg mjeničnog ovlaštenika, sada kao indosanta.

Stoga, ako se prospektivni mjenični jamac iz bilo kojeg razloga ne želi pojaviti kao avalist mjenice, ali želi proizvesti učinak bitno istovjetan učinku avala, on će indosirati mjenicu. Takvo prikriveno mjenično jamstvo naziva se žiro, a jamac žirant.

Poveznice: jamstvo žiro mjenično

Mješoviti fond

Mješoviti fond je vrsta otvornih investicijskih fondova koji ulažu u razne vrste financijske imovine na temelju omjera propisanih prospektom i statutom fonda. Najčešći su podjednaki omjeri ulaganja u obveznice i dionice. Takav fond privlači investitore koji žele mogućnost višeg prinosa koji nude dionice i stabilnost koju pružaju obveznice.

Mod

Mod (engl. mode) je srednja vrijednost varijable definirana kao njena najčešća vrijednost. Mod se stoga može odrediti ako se u nizu opažanja pojavljuju barem dvije jednake vrijednosti (odnosno modaliteta) varijable. Ako su vrijednosti grupirane, mod se određuje kao vrijednost varijable kojoj je pridružena najveća frekvencija. Mod se može odrediti za nominalnu, redosljednu i numeričku varijablu (npr. najčešća boja očiju, najčešća ocjena, najčešća cijena). Ako je samo jedna frekvencija u nizu veća od susjednih niz je unimodalan. Postoje li dvije ili više frekvencija koje su veće od susjednih, tada se govori o bimodalnoj, odnosno multimodalnoj distribuciji.

 

Model točke pokrića

Model točke pokrića (engl. break-even model, njem. Break-even-Analyse) je analitički model za pronalaženje one točke izražene veličinom outputa, odnosno veličinom prodaje, kod koje organizacija ostvaruje upravo toliko prihoda koliko joj je potrebno da bi pokriva svoje fiksna i varijabilne troškove, ne ostvarujući dakle ni profit, ni gubitak. Kod analize točke pokrića obično se uzima da je riječ o apsolutno fiksnim troškovima, a to znači da im je tendencija da ostanu konstantni, bez obzira na veličinu outputa, uključujući i onu situaciju kod koje uopće nema outputa.


Kod varijabilnih troškova pretpostavlja se pak da je riječ o troškovima koji variraju direktno proporcionalno s variranjem outputa, a to je pretpostavka koja važi i za veličinu prihoda. Kako tu u praksi ne mora biti uvijek slučaj, potrebno je o tome prigodom analize točke pokrića voditi računa. Jednom kad je dovoljno jedinica proizvoda proizvedeno i prodano, tako da njihova ukupna kontribucija pokriva fiksne troškove poduzeća, kao i varijabilne troškove za tu razinu proizvodnje, organizacija se nalazi u pravo u točki pokrića. Ako je volumen proizvodnje i prodaje nedovoljan da njegova kontribucija namiri sve fiksne troškove organizacije i nastale varijabilne troškove, ona se nalazi u gubitku. Ako pak vrijednost proizvodnje i prodaje nadmaši onu na razini točke pokrića, tada će ukupna kontribucija biti dostatna ne samo za pokriće fiksnih troškova već i za višak iznad toga, što čini profit.

 

Monetarne barijere

Monetarne barijere (engl. monetary barriers, njem. Währungsschranke, Währungssperre) su barijere kojima vlada i organi monetarne vlasti neke zemlje ograničavaju i kontroliraju kretanja deviznih tečajeva i raspoloživost stranih u odnosu na domaću valutu dotične zemlje. Najpoznatija su tri oblika ovih barijera: blokada valute, diferencijalni devizni tečajevi i dozvole vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja. Blokadom valute ograničavaju se mogućnosti raspolaganja stranom valutom u cilju djelomičnog ili potpunog ukidanja uvoza iz neke zemlje, a eventualno se ova vrsta monetarne barijere koristi radi usklađivanja pozicija i stanja u bilanci plaćanja.

Diferencijalni devizni tečajevi specifična su monetarna barijera kojom se utvrđuju različiti tečajevi za konverziju domaće valute u stranu u ovisnosti o vrsti robe koja se uvozi, a u skladu s politikom vlade o poticanju, odnosno ograničavanju uvoza dotične vrste robe. U nekim zemljama potrebno je prije realizacije uvoznog posla pribaviti specijalno odobrenje vlade za korištenje stranih sredstava plaćanja, tj. uvoznik mora tražiti dozvolu za konverziju domaće u stranu valutu. U ovakvom slučaju moguće je da vlada dotične zemlje primijeni nepovoljan tečaj zamjene valuta ili da traži da iznos domaće valute potreban za konverziju bude deponiran u lokalnoj banci određeno vrijeme prije realizacije uvoza.


Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca. Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac. Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose. Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje međusobne konkurencije (i time ostvarivanje superprofita), takve saveze nazivamo monopolima.

Monetarne klauzule

Monetarne klauzule (njem. Währungsklausel) je vrsta zaštitnih klauzula koja je usmjerena na očuvanje formalne vrijednosti ugovorene valute plaćanja. Formalna vrijednost čuva se ugovaranjem kamata (ako stranke predviđaju pad vrijednosti po određenoj stopi), fiksiranjem tečajeva uz obvezu isplatioca da pri isplati plati onoliko novčanih jedinica valute plaćanja koliko odgovara njezinu (fiksiranom) tečaju prema valuti prema kojoj je fiksiran, usporedbom u odnosu na neku od tzv. “košara” valuta od kojih su najpoznatije posebna prava vučenja i ecu.


Pri korištenju monetarnih klauzula često će biti važno razlikovati valutu u kojoj je novčana svota ugovorena od valute u kojoj se ona isplaćuje. Tako bi prema unutrašnjem hrvatskom pravu (čl. 395. ZOO) bilo dopušteno da valuta ugovora bude i strana valuta i zlato, ali valuta plaćanja može biti samo HRK.

 

Monetarni nominalizam

Monetarni nominalizam (njem. Währungnominalismus) je općenito usvojeno načelo prema kojem je za ocjenu vrijednosti novca odlučno imenovanje (nominacija) naznačena na novčanicama odnosno kovanom novcu, tj. njegova nominalna vrijednost, uz zapostavljanje njegove stvarne kupovne moći kao mjerila njegove vrijednosti. Prema tom načelu vrijednost novčane obveze jednaka je zbroju novčanih jedinica kao zakonskog sredstva plaćanja na koju novčana obveza glasi, bez obzira na promjene nastale u stvarnoj vrijednosti novčane jedinice, odnosno novca između dana sklapanja i dana ispunjenja ugovora. Građanskopravna posljedica tog načela sastoji se u tome što se novčana obveza uzima ispunjenom u trenutku isplate sume novčanih jedinica novca na koju obveza glasi, nezavisno od njegove kupovne moći u tom trenutku.


Ovo načelo očitovano je i u ZOO i u propisima drugih zemalja. To načelo polazi od stabilne vrijednosti odnosno kupovne moći određene novčane jedinice, odnosno određenog novca, a može ugroziti načelo jednake vrijednosti stranačkih davanja onda kada se vrijednost novca iz bilo kojeg razloga znatnije mijenja. Kako bi se otklonio rizik stranaka, u situacijama kada su takve promjene stalne ili se mogu očekivati, običavaju se ugovarati klauzule koje se tiču mogućih promjena vrijednosti ugovorene novčane jedinice (valute), a upravljene su na otklanjanje utjecaja takvih promjena. Takve klauzule nazivaju se zaštitne klauzule.

Monopol

Monopol (engl. monopoly, njem. Monopol) znači isključivo pravo, potpuno prisvajanje. Situacija gdje jedno poduzeće ili grupa njih ima moć nad tržištem. Ta se moć ostvaruje ako su na tržištu uvjeti koji to omogućavaju:

1. jedan prodavač;

2. mnogo kupaca koji međusobno konkuriraju;

3. nepostojanje konkurencije domaćih ili inozemnih proizvođača ili konkurencije izazvane substitutima proizvoda;

4. nepostojanje bojazni od intervencije države (u pogledu poreza);

5. neelastična potražnja, zasnovana na nezamjenjivosti proizvoda koji proizvodi monopolist, uz dodatno nepostojanje substituta ili alternative;

6. upućenost monopolista u marginalne troškove i marginalni prihod, na temelju čega može postizati maksimalan profit.


Potpuni monopol je tržišna situacija u kojoj se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje je velik broj kupaca.

Bilateralni monopol je u slučaju kada su na strani ponude i na strani potražnje jedan ponuđač i jedan kupac. Postoji još i parcijalni monopol, kada pored glavnog ponuđača djeluje i drugi, ali nevažni ponuđač (autsajder), koji ne utječe na tržišne odnose. Napokon, ako se veći broj značajnih ponuđača udruži u cilju stjecanja dominantnog položaja na tržištu i diktiranja veličine, strukture i kvalitete ponude uz izbjegavanje međusobne konkurencije (i time ostvarivanja superprofita), takve saveze nazivamo monopolima.

Monopson

Monopson (engl. monopsony, njem. Nachfragemonopol) je tržišna situacija u kojoj se na tržištu javlja samo jedan kupac. To se najčešće događa tamo gdje se država javlja kao isključivi kupac, dok je broj proizvođača veći (najtipičniji primjer je nabava vojnog materijala, oružja, odora, opreme itd.).

Moratorij

Moratorij (engl. moratorium, respite of payment, njem. Zahlungsaufschub, Moratorium) je odgađanje plaćanja dugova, zbog stanovitih razloga i zaštite dužnika, a određuje ga posebnim aktom država. Aktom o moratoriju država određuje je li moratorij generalni i odnosi li se na sve dužnike ili se prepušta sudovima da rješavaju svaki pojedinačni slučaj.

Moratorij se obično određuje u vrijeme većih kriza, elementarnih nepogoda, ratova i sl., kad je naime većem broju dužnika onemogućeno ispunjavanje obveza. Obveze dužnika u vrijeme moratorija miruju. Nerijetko se i država služi moratorijem da bi odgodila svoje dugove. Bitno je da za moratorij postoji državni akt kojim se utvrđuju temeljne pojedinosti takvog postupka.

Mortgage

Mortgage (njem. Pfandrecht) je institut anglosaksonskog pravnog kruga koji se može usporediti s institutima zaloga i hipoteke kontinentalnog pravnog kruga, datim za osiguranje zajma ili plaćanja, koji prestaje s plaćanjem.

Značajna razlika između spomenutih instituta kontinentalnog prava i instituta mortgagea sastoji se u tome što primalac osiguranja na imovini pod mortgageom stječe posjed, što nije slučaj pri zalaganju pokretnine ili nekretnine.

Multilateralni sporazumi

Multilateralni sporazumi (engl. multilateral agreements, njem. multilaterale Verträge) su međunarodni sporazumi sklopljeni između više od dviju ugovornih strana. Ugovorne strane su države ili međunarodne organizacije. Multilateralnim sporazumima uređuju se različita pitanja zajednička za više država.

Najbrojniji su u oblasti unifikacije trgovačkog i drugih pravnih područja. Multilateralnim sporazumima osnivaju se međunarodne organizacije, carinske unije i zone slobodne trgovine. U literaturi i ugovornoj praksi pojavljuju se pod nazivima: višestrani ili mnogostrani ugovori i konvencije, međunarodni sporazumi, bilateralni sporazumi.

Multiplikacija depozita

Multiplikacija depozita (engl. deposit derivation, njem. Depositderivierung) se ostvaruje posebnom bankovnom tehnikom na osnovi recikliranja kratkoročnih novčanih sredstava posredstvom bankovnog sustava određene zemlje.


Odvija se tako da se preuzeti polozi plasiraju u kratkoročne kredite koji se operacijama bezgotovinskog plaćanja ponovno transformiraju u depozite, posljedica čega je njihovo umnogostručenje, tj. njihov pozitivan prirast. Takvom aktivnošću banke uzastopce kreiraju i kredite i depozite tako da sredstva kreditiranja premašuju sredstva inicijalnog deponiranja.


Uvjet za ostvarivanje multiplikacije jest da banke u danom trenutku raspolažu većim depozitima u pasivi od kreditiranja angažiranih kratkoročnih obveza u aktivi. Granica kreditne multiplikacije određena je depozitnim potencijalima banaka, te stopom likviditetne i stopom obvezne rezerve, a ovisi i o stupnju bezgotovinskih plaćanja.


Proces multiplikacije, odnosno pozitivnog prirasta preostaje, ako iz bilo kojeg razloga dođe do povlačenja primarnih depozita od strane deponenata i njihova pretvaranja u gotovinu te započinje obrnuti proces, tj. proces negativnog prirasta. Kreditna ekspanzija s osnove multiplikacije depozita i kredita se ostvaruje i pojedinačno u svakoj banci.

Mutual fund

Mutual fund je vrsta fonda zajedničkog investiranja u SAD. Osnivaju ih brokerske kuće prodajući udjele (dionice) malih denominacija širokom krugu individualnih investitora ili domaćinstava i ulažući prikupljena sredstva obično u velike blokove običnih dionica, zadužnice tržišta novca, korporacijske obveznice i sl. Uzajamni fondovi vrlo su privlačni za individualne investitore jer su, za razliku od njih pojedinačno, u stanju diverzificirati rizik, osigurati likvidnost, niže prometne troškove i upravljanje portfeljem. Fondom upravljaju iskusni portfeljni menedžeri i za to investitor plaća nisku proviziju, najčešće ispod 1%.

Mutual fund je najčešće “otvoreni” fond (open-end), što znači da vlastite dionice prodaje, ali ih je u svakom trenutku spreman i reotkupiti po tekućoj tržišnoj NAV cijeni (net asset value), što investitoru osigurava likvidnost. Ponekad fondovi postoje i kao “zatvoreni” (closed-end) fondovi s fiksnim brojem dionica koje se rasprodaju po nekoj početnoj cijeni i poslije se prodaju na OTC transakcijskom tržištu kao i svaka druga obična dionica.

Mutual fund posluje kao kompanija i obvezatno se registrira kod SEC – Securities and Exchange Commission. Financijski je posrednik, jer novčane udjele transformira u potraživanja drugih karakteristika i po tome je sličan depozitnim ustanovama. Prihod investitora ostvaruje se na tri načina: dividendom, porastom vrijednosti vrijednosnica u fondu i njihovom prodajom na tržištu i porastom cijena dionica fonda. Fondovi se specijaliziraju na određene djelatnosti (energija, elektronika, poljoprivreda…) ili prema cilju (rastući, dohodovni, besporezni, junk bond fondovi, međunarodni…). Brokerske kuće ili investicijske kompanije formiraju “porodice” od 30-ak fondova među kojima investitor može birati odgovarajući ili prebacivati udjele iz fonda u fond unutar “porodice”. Neki fondovi u svom portfelju imaju i više od 50 različitih vrsta vrijednosnica.

Tipična veličina investicije pojedinca u fondu iznosi od 250 do 2.500 dolara. Vlasnik udjela u fondu nema upravljačka prava. O strukturi vrijednosnica u fondu odlučuju menedžeri fonda. Automatskim programom reinvestiranja, dividende se mogu upotrijebiti za kupovinu dodatnih udjela ili se mogu isplatiti u gotovini. Danas udjele u mutual fondovima kupuju i mirovinski fondovi i štedne banke. U SAD ima više od 2.000 uzajamnih fondova, koji okupljaju više od 58 milijuna članova, a sredstva su im 1990. iznosila 900 milijardi dolara.

Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja

Metoda razdoblja povrata investicijskog ulaganja (engl. pay-off-period method, njem. Amortisationszeit, Amortisationsdauer) jerazdoblje potrebno da bi se vratilo investicijsko ulaganje. Može se tumačiti i kao razdoblje tijekom kojega je potrebno prikupljati pozitivne neto primitke u razdoblju poslovanja, kako bi se zbroj negativnih neto primitaka iz razdoblja izvedbe sveo na nulu. To se razdoblje određuje prema matematičkom obrascu i ne smije biti duže od vijeka projekta, tj. uložena investicija mora se vratiti najkasnije potkraj vijeka.

Razdoblje povrata je to kraće što je tehnološki napredak brži, jer tada oprema brže zastarijeva i potrebno ju je češće obnavljati; ono je također to kraće što se više značenja pridaje likvidnosti u procesu poslovanja, budući da kraće razdoblje povrata omogućuje izbor projekta s bržim povratom uloženih investicija.

Prednost je te metode u tome što naglašava brz povrat uloženog kapitala, te tako pridonosi povećanoj likvidnosti projekta, a prednost joj je i u relativno jednostavnoj primjeni.

Nedostaci metode su u prenaglašavanju likvidnosti i mogućem zanemarivanju drugih razvojnih ciljeva. Metoda zanemaruje i učinke projekta nakon razdoblja povrata osim kad je razdoblje povrata jednako vijeku projekta. Tom se metodom ne uzimaju u obzir ni vremenske preferencije ni troškovi kapitala, budući da nikakvi troškovi kredita ni vlastitih sredstava, a ni tehnike diskontiranja nisu uključeni ni u izdatke ekonomskog toka, ni u proračun razdoblja povrata investicijskog ulaganja.

Preporučuje se korištenje metode za projekte s kraćim vijekom, u situacijama kad su primici i izdaci u ekonomskom toku u početnim godinama veći od onih koji se pojavljuju kasnije, te kada se u procesu razvoja veliko značenje pridaje što bržem povratu investicijskih ulaganja.

 

Metode amortizacije

Metode amortizacije (engl. depreciation methods, njem. Abschreibungsmethoden) su metode za obračun amortizacije stalne imovine (materijalne i nematerijalne).

Dijele se u dvije osnovne skupine:

  • 1. vremenske metode amortizacije i
  • 2. funkcionalne metode amortizacije.

U okviru vremenskih metoda najčešće se koriste

  • 1. linearna metoda,
  • 2. degresivna metoda,
  • 3. progresivna metoda.

Linearna (proporcionalna) metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina tijekom vijeka trajanja ravnomjerno troši, pa se stoga trošak amortizacije raspoređuje na podjednake godišnje iznose. Godišnji iznos amortizacije dobije se dijeljenjem nabavne vrijednosti stalne imovine s godišnjom stopom amortizacije (godišnja je stopa amortizacije omjer broja 100 s procijenjenim brojem godina upotrebe stalne imovine).

Degresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina najviše troši u prvim godinama upotrebe, pa je za ovu metodu i trošak amortizacije u prvim godinama najviši.

Degresivna metoda primjenjuje se na dva načina:

  • 1. primjenom fiksnih amortizacijskih stopa na knjigovodstvenu vrijednost stalne imovine koja je iz godine u godinu sve manja (metoda opadajuće osnovice),
  • 2. primjenom različitih opadajućih amortizacijskih stopa na fiksnu osnovicu, tj. nabavnu vrijednost stalne imovine (metoda zbroja godina ili digitalna metoda).

Progresivna metoda amortizacije pretpostavlja da se stalna imovina u prvim godinama upotrebe troši najmanje pa je i iznos amortizacije u prvim godinama najmanji. Za razliku od vremenskih metoda funkcionalna se metoda amortizacije temelji na stupnju korištenja stalne imovine. Ona se može primijeniti onda kad se trošenje imovine može iskazati u naturalnim jedinicama (sati rada stroja, prijeđeni kilometri, proizvedena količina i sl.). Stoga se ova metoda naziva još i metoda amortizacije prema učinku. Kod nje se godišnja amortizacija izračunava tako da se nabavna vrijednost stavi u odnos s procijenjenim godišnjim učinkom izraženim u naturalnim jedinicama.

 

Mezzoekonomija

Za razliku od makroekonomije, koja proučava globalne veličine narodnog gospodarstva (nacionalne ekonomije), i mikroekonomije, koja se bavi ekonomskim pojavama na razini poduzeća, proizvoda, tržišta i potrošača, mezzoekonomija je onaj dio gospodarske znanosti koja istražuje pojedine grane narodne privrede. Dakle, separatno istraživanje proizvodnje, strukture, rasta, akumulativnosti, potrošnje, poljoprivrede, industrije, turizma, trgovine itd. spada u područje mezzoekonomije. Termin mezzoekonomija nije se čvršće usadio u znanstvenu terminologiju.

Mikroekonomija

Mikroekonomija (engl. microeconomics, njem. Mikroökonomik) je dio gospodarske znanosti koji proučava ekonomsko područje djelovanja poduzetništva, poslovnosti, poduzeća i svih drugih subjekata koji se javljaju na tržištu ponude i potražnje. Marketing je nastao u poduzeću i dio je mikroekonomije. Za razliku od mikroekonomije, makroekonomija se bavi narodnim gospodarstvom kao dijelom društvenog sustava.

Middle office

Middle office je engleski izraz koji označava organizacijsku jedinicu unutar financijske institucije koja je odgovorna za upravljanje izloženosti rizicima i limitima.

Poveznice:

Minimalna likvidnost

Minimalna likvidnost (engl. minimum liquidity, njem. Mindestliquidität) je instrument kontrole banaka kojim centralna banka obvezuje banku da dio svojih sredstava drži u novcu i lako unovčivim vrijednosnim papirima.

 

Poveznice:

Minimalna prihvatljiva stopa povrata

Minimalna prihvatljiva stopa povrata (engl. minimal required rate of return, njem. erwartete Mindestrendite) je najniža stopa zarade po kojoj su poduzeće ili investitor spremni investirati. Izračunava se radi donošenja odluke o investiranju (koja uz odluku o financiranju i odluku o dividendi ulazi u tri glavne odluke koje poduzeće mora donijeti). Investirati po manjoj stopi od minimalno prihvatljive bilo bi nerentabilno. S obzirom na to da se buduće koristi ne mogu odrediti sa sigurnošću, u procjenu minimalne prihvatljive stope prihoda treba uključiti i rizik.

Redoslijed stopa kod investicijskog projekta mora biti sljedeći:

  • 1. bezrizična stopa;
  • 2. vagani prosjek cijene kapitala;
  • 3. minimalna prihvatljiva stopa povrata;
  • 4. interna stopa povrata.
Poveznice:

Minimalna stopa rentabilnosti

Minimalna stopa rentabilnosti (engl. minimum hurdle rate, njem. Mindestrendite) je stopa rentabilnosti koja se mora ostvariti kod nekog investicijskog ulaganja da bi ono bilo prihvatljivo. Pritom se pod stopom rentabilnosti podrazumijeva ono mjerilo profitabilnosti tvrtke kojim se izražava veličina njezina profita ostvarenog u obračunskom razdoblju izražena u postotnom odnosu prema angažiranom kapitalu. Općenito veličina profita se uzima prije odbitka poreza u odnosu na ukupno angažirana sredstva. Moguća je također i uža usporedba, kod koje se stavlja u odnos profit nakon oporezivanja prema veličini kapitala dioničara.

 

Poveznice:

Mirovinski sustav

Mirovinski je sustav u Hrvatskoj tijekom 2001. i 2002. godine znatno promijenjen. Način financiranja mirovina isključivo iz državnog sustava promijenjen je u mješoviti - državni i privatni.


Novi mirovinski sustav sastoji se od tri mirovinska stupa – prvog, drugog i trećeg. Fond prvog stupa, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, dio je starog sustava, dok su drugi i treći stup uvedeni mirovinskom reformom. Dijelom je zadržan stari način prikupljanja sredstva, a drugim je dijelom u sustav uvedena osobna štednja za starost.


Uz postojeći, prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti koji je u nadležnosti države i koji je obvezan za sve zaposlene osobe, uvedena je i štednja u drugom i trećem mirovinskom stupu. Štednja u prvom i drugom stupu je obvezna, a u trećem dobrovoljna. Novi mirovinski sustav funkcionira tako da se osigurava mirovina iz tri nezavisna izvora. Time se otklanja rizik i povećava očekivana visina mirovine

I. stup - obvezni

Prvi stup čini obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Svi zaposleni osiguranici u ovaj stup, prema sili zakona, izdvajaju 15 % bruto plaće, a što odlazi u mirovinski fond Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO). Ta sredstva koriste se za isplatu mirovina sadašnjih umirovljenika. Kada ti osiguranici steknu uvjete za mirovinu HZMO će im početi isplaćivati mirovine u skladu sa Zakonom. Mirovina iz prvog mirovinskog stupa ne može se prenijeti na drugu osobu, niti se može naslijediti.

Visina te mirovine usklađuje se svakih šest mjeseci s polovicom zbroja rasta troškova života i plaća. Vlada, a ne tržište određuje visinu vrijednosti mirovine za čiju isplatu jamči država. Eventualni manjak novca za ostvarenje dosegnutih prava namiruje se iz državnog proračuna.

II. stup - obvezni

Drugi stup čini obvezno mirovinsko osiguranje za starost, na temelju individualne kapitalizirane štednje. Obvezno je za sve osiguranike mlađe od 40 godina. Osobe u dobi između 40 i 50 godina mogle su tijekom mirovinske reforme također izabrati svoj obvezni mirovinski fond. Sada to više nemaju pravo, osim ako su u to vrijeme bile nezaposlene pa su se sada ponovno zaposlile.


Iz bruto plaće svakog osiguranika uplaćuje se 5 % doprinosa u obvezni mirovinski fond koji je osiguranik sam odabrao. Izbor obveznog mirovinskog fonda obavlja se isključivo na šalteru Središnjeg registra osiguranika - REGOS, u poslovnicama FINA-e.

Mirovinski fondovi prikupljeni novac ulažu na financijskim tržištima i ostvaruju dobit koja uvećava mirovinsku štednju na osobnim mirovinskim računima članova fonda. Sustav je potpuno transparentan jer osiguranik u svakom trenutku zna koliko ušteđenih i oplođenih sredstava ima na svom osobnom mirovinskom računu u obveznom mirovinskom fondu.

Osiguranik u svakom trenutku, ukoliko je nezadovoljan uslugom, može promijeniti obvezni mirovinski fond. U prve tri godine zaračunava se propisana izlazna naknada iz fonda, a nakon tri godine članstva prelazak je besplatan.

Kada stekne uvjete za mirovinu, osiguranik odabire mirovinsko osiguravajuće društvo i u njega prenosi svoj kapital iz mirovinskog fonda čiji je do tada bio član. S odabranim mirovinskim osiguravajućim društvom osiguranik sklapa ugovor o isplati mirovine u jednom od 2 moguća oblika: pojedinačna ili zajednička mirovina od kojih svaka može biti doživotna ili sa zajamčenim razdobljem isplate.

Ako član obveznog fonda umre prije nego je počeo koristiti mirovinu, sredstva ušteđena na njegovom osobnom mirovinskom računu su nasljedna i pripast će zakonskim nasljednicima.

Nadzor nad poslovanjem mirovinskih fondova i mirovinskih osiguravajućih društava provodi državna agencija za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja - Hagena. U slučaju lošeg poslovanja ili propasti mirovinskog fonda članovi svoju imovinu namiruju iz temeljnog kapitala i jamstvenog pologa obveznog mirovinskog društva.

III. stup - dobrovoljni

Čini ga dobrovoljno mirovinsko osiguranje, na temelju individualne kapitalizirane štednje. Visinu mirovine određuje visina mjesečnih uloga koji će se uplaćivati na poseban račun u dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Taj kumulirani novac fond ulaže na tržištu i ostvaruje dobit koja se dodaje novcu koji je uštedio osiguranik.

Država svakom osiguraniku u III. stupu daje poticaj za taj oblik mirovinske štednje. On iznosi 25% iznosa godišnje uštede do najviše 5.000 kuna. Najviši državni poticaj može iznositi 1.250 kuna.

Kapital na računu III. stupa može se povući i prije stjecanja zakonskih uvjeta za mirovinu. Pod kojim uvjetima, ovisi o konkretnom mirovinskom programu. Kada stekne uvjete za mirovinu, osiguranik odabire mirovinsko osiguravajuće društvo i u njega prenosi svoj kapital iz mirovinskog fonda čiji je do tada bio član. S odabranim mirovinskim osiguravajućim društvom sklapa ugovor o isplati mirovine u jednom od nekoliko mogućih oblika: doživotna starosna mirovina, prijevremena starosna mirovina, promjenjiva mirovina, djelomična jednokratna isplata i drugi oblici mirovinskih isplata koje mirovinsko osiguravajuće društvo nudi u svom portfelju financijskih usluga. Isplatu dijela ili cijele mirovine moguće je prenijeti na druge osobe. Ako član fonda umre, ukupno kapitalizirana sredstva na računu preminulog nasljeđuju zakonski nasljednici.

Poveznice:

Mjenica a dato

Mjenica a dato (njem. Datowechsel, Wechsel auf einen bestimmten Tag) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem točno određenog dana, odnosno datuma.

Takva mjenica naziva se također mjenica na određeni dan. Prije nego što nastupi taj dan, mjenična obveza nije dospjela, pa se njezino ispunjenje ne može uspješno zahtijevati.

Mjenica na određeno vrijeme od izdanja

Mjenica na određeno vrijeme od izdanja (njem. Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach der Ausstellung) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je dospijeće mjenične tražbine određeno naznačivanjem dužine vremena čijim istekom dospijeva mjenična obveza. To razdoblje počinje teći na dan izdavanja mjenice, a može se naznačiti u danima, mjesecima ili izrazima kao što su “početak mjeseca”, “sredina mjeseca”, “konac mjeseca”.

Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci dospijeva onog istog dana u mjesecu kao što je dan kada je izdana. Izraz pola mjeseca znači petnaest dana, a izrazi “petnaest dana” i/ili “osam dana” upravo taj broj punih dana, a ne dva ili jedan tjedan. Izrazi početak, sredina i konac mjeseca znače prvi, petnaesti i posljednji dan u mjesecu.

Poveznice:

Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju)

Mjenica na određeno vrijeme od viđenja (ili po viđenju) (njem. Nach-Sicht-Wechsel, Wechsel auf eine bestimmte Zeit nach Sicht) je mjenica u kojoj je dospijeće naznačeno na jednak način kao u mjenici na određeno vrijeme od izdanja, ali se razdoblje čijim istekom dospijeva mjenična obveza ne računa od dana izdanja mjenice već od dana akcepta ili od dana protetsta (zbog neakceptiranja) te mjenice.

 

Poveznice:

Mjenica po viđenju

Mjenica po viđenju (njem. Sichtwechsel, Wechsel auf Sicht) je izraz kojim se označava takva mjenica na kojoj je način dospijeća mjenične obveze označen riječima “po viđenju”. Ova odredba znači da mjenična obveza dospijeva onda kada je mjenični ovlaštenik podnese na plaćanje, pri čemu je on u načelu ovlašten to učiniti u svako doba unutar godine dana od dana izdanja, ako izdatnik mjenice ovaj rok pri njezinu izdavanju nije skratio ili produžio. Indosanti ove rokove mogu skratiti.

Izdatnik također može odrediti da mjenica ne smije biti podnesena na plaćanje prije vremena koje on odredi. U tom slučaju mjenična tražbina neće dospjeti prije isteka tog vremena.

Mjenična intervencija

Mjenična intervencija (njem. Ehrenzahlung) je pojam mjeničnog prava koji se rabi za akceptiranje ili isplatu mjenice u korist određenog regresnog obveznika u trenutku nastupa kojeg od razloga za pokretanje regresnog postupka. Intervenciju, tj. akceptiranje ili isplatu vrši intervenijent.

Intervenijent je u pravilu osoba koju je netko od regresnih obveznika (trasant, indosant, avalist) na mjenici označio kao osobu kojoj se zakoniti imatelj može obratiti radi akcepta ili isplate u slučaju prijetnje regresa. Takva intervencija naziva se pozivna intervencija. Znatno rjeđi je slučaj tzv. spontane intervencije, kad nepozvana osoba u trenutku prijetnje regresa isplati ili akceptira mjenicu.

Poveznice:

Mjenični blanket

Mjenični blanket ili mjenični formular je papir koji sadrži unaprijed otisnute neke bitne sastojke mjenice i naznake o tome koje bitne sastojke mjenica još mora sadržavati kako bi bila valjana. Iako Zakon o mjenici ne uvjetuje valjanost mjenice uporabom nekog određenog materijala na koji će se ona ispisati, uporabom nekog određenog sredstva za pisanje niti uporabom nekog određenog redoslijeda klauzula, relativno velik broj bitnih sastojaka koje isprava mora sadržavati kako bi bila mjenica povećava opasnost nastupa ništavosti zbog formalnih nedostataka. Takva opasnost smanjuje se uporabom mjeničnih blanketa.

Mjenični dužnik

Mjenični dužnik (njem. Wechselverpflichtete, Wechselschuldner) je osoba koja je dužna isplatiti mjeničnu svotu. Glavni mjenični dužnik vlastite mjenice je njezin izdatnik (trasant), a svi ostali potpisnici (indosanti, avalisti) mjenice su solidarni dužnici.


Glavni mjenični dužnik trasirane mjenice, prije nego što je trasat akceptira ili ako je odbije akceptirati, jest trasant, a nakon što je trasat akceptira, akceptant. Kao i kod vlastite mjenice, svi ostali potpisnici su solidarni dužnici.

 

Mjenični i čekovni sporovi

Mjenični i čekovni sporovi (njem. Wechsel- und Scheksstreitigkeiten) su sporovi u vezi s valjanošću mjenica, sadržaju i ispunjenju mjeničnih i čekovnih obveza. Za te sporove predviđeni su skraćeni paricijski rokovi. Mjenice i čekovi imaju značenje vjerodostojnih isprava.

Mjenični ovlaštenik

Mjenični ovlaštenik (njem. Inhaber) je osoba koja ima pravo zahtijevati ispunjenje mjenične obveze. Ta osoba se ujedno naziva zakoniti imatelj mjenice. U zavisnosti od slučaja to mogu biti remitent ili posljednji indosatar.

Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice po naredbi ima osoba koja drži mjenicu i pritom dokaže to svojstvo neprekinutim nizom punih indosamenata ili posljednjim indosamentom koji je bjanko-indosament ili indosament na donositelja.

Svojstvo mjeničnog ovlaštenika mjenice na donositelja ima svaka osoba koja se legitimira držanjem takve mjenice. Mjenični ovlaštenik mora podnijeti mjenicu na plaćanje najkasnije drugog radnog dana od njezina dospijeća, osim ako se radi o mjenici po viđenju koja se mora podnijeti na plaćanje u roku od jedne godine od dana izdanja pod uvjetom da izdatnik ili indosant taj rok nisu promijenili jer tada vrijedi rok koji su oni odredili. S podnošenjem mjenice dužniku izjednačeno je podnošenje obračunskom zavodu.

Ako mjenični ovlaštenik propusti podnijeti mjenicu na plaćanje u spomenutom roku, gubi pravo na mjenični regres, tj. svoja prava protiv svih mjeničnih dužnika osim akceptanta.

Mjenični regres

Mjenični regres (njem. Rückgriffanspruch, Wechselregress, Wechelrückgriff) je pravo zakonitog imatelja mjenice da od regresnih obveznika mjenice zahtijeva isplatu mjenične svote u slučaju ako trasat odbije akcept ili isplatu mjenice ili kad je zbog stečaja prestala sigurnost naplate te svote.

Regresni obveznici mjenice su svi njezini potpisnici, tj. trasant, remitent koji je mjenicu indosirao, svi ostali indosanti i avalisti. Vršiti regres, tj. zahtijevati isplatu mjenične svote od regresnih obveznika može se prije dospijeća mjenice i poslije dospijeća mjenice.

Prije dospijeća mjenice i regres se može vršiti ako je trasat odbio akcept mjenice, ako je nad trasatovom imovinom otvoren stečaj, ako je trasat postao nesposoban za plaćanja, te ako je otvoren stečaj nad imovinom trasanta koji je zabranio podnošenje mjenice na akcept.

Poslije dospijeća mjenice regres se može vršiti ako mjenična svota nije plaćena u cijelosti. Zakoniti imatelj mjenice može od regresnih obveznika zahtijevati isplatu mjenične svote (odnosno neisplaćenog dijela), zateznih kamata prema Zakonu o mjenici i troškova protesta mjenice.

Regres se može vršiti, tj. isplata zahtijevati od jednoga, nekoliko ili svih potpisnika mjenice istovremeno i svaki od njih dužan je isplatiti zakonitom imatelju mjenice mjeničnu svotu i spomenuta potrebna potraživanja jer su izrijekom čl. 46. st. 1. ZM sve te osobe solidarno odgovorne imatelju mjenice za ispunjenje mjenične tražbine. Uvjet regresa je protest mjenice, a to znači da će u slučaju propuštanja imatelja mjenice da protestira mjenicu nastupiti prekluzija imateljeva prava vršenja regresa.

Potreba protestiranja mjenice s posljedicom nemogućnosti nastupa prekluzije njegovih prava prema regresnim obveznicima neće postojati onda kada mjenica sadrži klauzulu “bez protesta” ili “bez troškova”.

Poveznice: kamata regres mjenični

Makroekonomija

Makroekonomija (engl. macroeconomics, njem. Makroökonomik) bi se najbolje mogla objasniti kao studij ili znanost o narodnom gospodarstvu, za razliku od studija poduzetništva (mikroekonomija) ili studija pojedinih ekonomskih oblasti ili grana (mezzoekonomija). Znanost koja se bavi makroekonomijom izučava globalne veličine (društveni bruto proizvod, njegovu strukturu i kretanje, agregate ponude i potrošnje, cijene i njihovo kretanje, investicije, odnose i kretanja u međunarodnoj razmjeni, društvene financije itd.), a pored objašnjavanja objektivnih zakonitosti u gospodarskim pojavama primjenom metoda ekonomske analize (ekonometrija), traži odgovarajuća rješenja za praktičnu ekonomiju (ekonomsku politiku).

Manat

Manat je novčana jedinica Azerbajdžana (AZM) i Turkmenistana (TMM).

Marka

Marka je novčana jedinica Njemačke (deutsche Mark, DEM) i Finske (Markka, FIM). Njemačka marka dijeli se na 100 pfeniga. Uvedena 1948. u zapadnom dijelu Njemačke, zamijenila Reichsmarku. Donijela je financijsku stabilnost Zapadnoj Njemačkoj, pridonijela njezinu gospodarskom oporavku, te postala simbol snage njemačkog gospodarstva.

Nakon monetarnog ujedinjenja 1990. rabi se i u Istočnoj Njemačkoj. Ključna je valuta Europskog monetarnog sustava, druga je iza američkog dolara u međunarodnoj trgovini, a koristi se i kao neslužbena paralelna valuta u većini istočnoeuropskih zemalja.

Mandat

Mandat (engl. mandate, njem. Mandat, Auftrag);

1. razdoblje na koje se biraju članovi nekog predstavničkog tijela, u državnim, političkim, gospodarskim ili drugim subjektima. U trgovačkom pravu dolazi u obzir mandat članova uprave (direktora) i nadzornog odbora;

2. mandat se u trgovačkom pravu smatra i obveza nalogoprimca da za račun nalogodavca obavi određene poslove. Ako nije posrijedi ugovor o nalogu, pod mandatom se razumijeva razdoblje u kojem neki organ treba ostvariti svoj program, odnosno program koji mu je postavljen.

Market maker

Banka, broker ili druga financijska institucija koja je uvijek spremna kupiti po kupovnoj cijeni (bid) i prodati po prodajnoj cijeni (ask).

Market user

Market user je sudionk na tržištu koji traži kotaciju određenog financijskog instrumenta od market makera. Market user kupuje po prodajnoj cijeni (ask), a prodaje po kupovnoj cijeni (bid). U ulozi market usera se mogu nalaziti poduzeća, institucionalni investitori, banke i sl.

 

Poveznice: banke cijeni market user

Marketing

Marketing (engl. marketing, njem. Marketing) je marketinška koncepcija, oblik tržišnog poslovanja, rezultat općeg razvoja znanosti i tehnike, odnosno povećanja mogućnosti proizvodnje dobara i usluga. Ako je društvo na stupnju razvoja gdje je osnovni cilj zadovoljavanje elementarnih potreba koje su na relativno niskoj razini, poduzećima se postavlja zahtjev da proizvedu što više proizvoda.

Poduzeće je okrenuto samo sebi, ponuda je mala a potrebe ostaju nezadovoljene. Proizvođač ima dominantnu ulogu na tržištu (tržište prodavača). Viši stupanj gospodarskog razvoja nameće promjenu odnosa proizvođač – tržište – potrošač. Razvoj znanosti i tehnologije omogućuje veću ponudu. U toj fazi razvoja raste važnost organizacije prodajne službe u poduzeću, uočava se utjecaj kvalitete prodajnih stručnjaka i sposobnosti distribucijske mreže da služi potrošače. To je razdoblje tzv. prodajne (komercijalne) orijentacije poduzeća. Razdoblje marketinške orijentacije nastaje u trenutku kada proizvodne snage narastu do tog stupnja da omogućuju veću ponudu nego što je potražnja.

Tržište prodavača transformira se u tržište kupca. To znači da u poduzeću funkcija koja je usmjerena prema tržištu (funkcija marketinga) postaje dominantnom. Ona obuhvaća politiku proizvoda, cijena, kamata distribucije, komuniciranja s tržištem i tržišno istraživanje. Podmirenje potreba, potražnje i potrošnje uz maksimalan financijski učinak kao rezultat zadovoljenja potreba kupaca jest conditio sine qua non marketinške koncepcije. Međusobna povezanost funkcija marketinga, poduzeća i potrošača te njihove okoline čini marketinški sustav. Tržište, odnosno potrošač (kupac) središte je tog sustava.

Poduzeće djeluje na tržište činitelja koji su pod njegovom kontrolom (proizvod, kanali distribucije, cijena i promocija). Svi se ti činitelji u određenoj kombinaciji zovu marketinški miks. Međutim, poduzeće ne djeluje u vakuumu, već u svom djelovanju mora imaati na umu učinke okruženja koji su tzv. nekontrolirane varijable marketinga (gospodarsko, društveno, tehnološko, pravno okruženje, konkurencija).

Fokus marketinga mijenjao se s godinama. Evoluirao je sa stajališta proizvoda (industrijska roba, poljoprivreda, minerali, usluge), institucionalno (proizvođači, trgovina, bankarstvo, turizam i dr.), funkcionalno (kupnja, prodaja, logistika), upravljački (analiza, planiranje, organizacija, kontrola) i društveno (efikasnost tržišta, kvaliteta proizvoda, društveni utjecaj). Marketing je uvijek izlazio osvježen razvijajući djelotvoran koncept.

Marža

Marža (engl. margin, njem. Marge);

1. u financiranju, razlika između tržišne vrijednosti zaloga kao pokrića za zajam i nominalnog iznosa samog zajma. Npr. ako je položeno 10.000 DEM kao pokriće, odnosno zalog zajma od 20.000 DEM, onda je marža 10.000 DEM;

2. iznos koji ulagač polaže kod B/D tvrtke, kada koristi njezin kredit, zajam da bi kupio vrijednosnice. Broker može uzajmiti novac ulagaču da ga ovaj koristi pri trgovanju vrijednosnicama. Da bi došao do takvog zajma, ulagač mora položiti gotovinu kod brokera (iznos obično propisuju centralne banke pojedinih zemalja). Ta gotovina predstavlja udio, odnosno maržu na računu ulagača;

3. prilikom trgovanja ročnicama ili futures ugovorima, iznos gotovine položen kod brokera da bi osigurao i kupca i prodavatelja od neispunjenja obveze. Da bi zauzeo položaj (dugi položaj,  kratki položaj), odnosno kupio ili prodao predmet trgovine, klijent ili ulagač mora položiti gotovinu kod svog brokera. Iznos ili stopa marže ovisi o regulaciji pojedinog tržišta i ostalim čimbenicima. Ako promjena cijene uzrokuje promjenu vrijednosti ročnice, odnosno futures ugovora, broker zahtijeva od ulagača dodatnu gotovinu zbog promjene cijene. Ako klijent ne može ispuniti svoju obvezu (margin-call ili maržni proziv), broker može likvidirati ročnicu, koristeći gotovinu da bi preslikao, poništio gubitak.

MBA

MBA (akr. od engl. Master of Business Administration);

1. poslijediplomski specijalistički studij iz poslovnog upravljanja;

2. magisterij iz poslovnog upravljanja.

McKinseyeva portfeljna matrica

McKinseyeva portfeljna matrica (engl. McKinsey & Comp. multifactors portfolio matrix, njem. Portfolio-Matrix von McKinsey) je portfeljna analiza koju je oblikovala marketinška istraživačka tvrtka McKinsey & Comp. Prvi se put koristila u General Electricsu te je poznata i pod imenom GE matrica. Osnovna snaga primjene te metode uz GE model skriva se u detaljnoj proceduri kojom se svaka djelatnost, proizvod ili strateška cjelina ocjenjuje relativnim vrijednostima dviju izvedenih varijabla (faktora) privlačnosti djelatnosti kojom se prvenstveno određuju tržišni uvjeti, te poslovne snage privrednog subjekta u postojećih tržišnim uvjetima.

U vrijednostima varijabli kriju se ostali značajni pokazatelji o uspješnosti pojedinih poslova (djelatnosti). Matrica se sastoji od 9 kvadranata, te se ponekad susreće i pod imenom Devetostanična GE matrica (nine-cell GE matrix). Kvadranti čine 3 zone (3x3 kvadranta) koji se prema odgovarajućoj poslovnoj politici nazivaju: zona podržavati i unaprijediti, zona selektivnog pristupa, te zona izbaciti i/ili ne obraćati pažnju.

Poveznice:

Međubankarska stopa

Međubankarska stopa (engl. interbank rate, njem. Interbankrate) je kamatna stopa na određen vrste kratkoročnih kredita koje banke jedna drugoj odobravaju. Zaduživanje kod drugih banaka banke prakticiraju ili radi ostvarivanja novčanih sredstava potrebnih za obavljanje kreditnih poslova ili za likvidnost.

Ako je riječ o osiguranim bankovnim kreditima kao što je to slučaj kod reeskontnih ili relombardnih kredita, kamatna stopa je redovito niža nego kod onih kod kojih to nije slučaj. Izuzetak su post krediti odnosno revolving krediti koji su reciprocitetni, a koje banke odobravaju jedna drugoj radi ekspeditivnijeg poslovanja. Duljina im je vrlo kratka i iznosi onoliko koliko je potrebno da pokriće stigne od jedne banke do druge (dani pošte), a redovito se ugovaraju bez kamata i bez ikakvih troškova i za jednu i za drugu banku.

Bankovne kreditne linije predstavljaju kredite preko tekućih računa koje banke odobravaju jedna drugoj sa svrhom rentabilnijeg ulaganja ili likvidnijeg odvijanja poslova. Kamatne stope na takve kredite su relativno niske, iako je riječ o nepokrivenim kreditima, a niže kamatno opterećenje je rezultat povoljnije kamatne stope i obračuna kamata samo za iznos neto kreditnog zaduženja, te reducirane procedure ugovaranja.

Relativno najviša međubankarska stopa formira se kod kredita zbog održavanja likvidnosti, iako se ona posebno izračunava, jer bi se u protivnom previsoki troškovi pokrivanja likvidnosti prelijevali na previsoke troškove kreditiranja privrede.

Praksa razvijenih zemalja pokazuje da banke manjeg i srednjeg obujma deficite primarnih likvidnih resursa pokrivaju kreditima kod centralne banke, dok krupnije banke koriste kredite korespondentnih banaka i sredstava na eurovalutnom tržištu. Prve banke su izložene većim sezonskim i cikličnim oscilacijama depozita i centralne banke su spremne da im relativno više pomognu, nego krupnim bankama koje su manje izložene udarcima i lakše na tržištu pribavljaju neophodna sredstva. Pri tome krediti za likvidnost koji se odobravaju među bankama imaju u posljednje vrijeme veće kamate u odnosu na diskontnu stopu centralne banke, na osnovi čega postoji interes banaka da plasiraju privremeno slobodna sredstva na tržištu.

Krediti za likvidnost između banaka imaju dnevnu dospjelost, bez pokrića su i sredstva se direktno prenose između računa banaka kod centralne banke. Banka s viškom slobodnih sredstava nalaže centralnoj banci, da određeni iznos transferira u korist računa banke koja uzima kredit, a već slijedećeg dana operacija teče u obrnutom smjeru.

Kamata se posebno izračunava i prikazuje. Prelijevanje likvidnih resursa između banaka označava privremenu redistribuciju sredstava i premošćivanje deficita u bilancama likvidnosti pojedinih banaka. Međutim, krediti za likvidnost koje odobrava centralna banka povećavaju agregate likvidnih resursa poslovnih banaka, pa zbog toga centralne banke nastoje regulirati i ograničiti obujam njihova korištenja. Zato centralne banke instaliraju pogodne kontrolne i/ili cjenovne parametre reguliranja obujma kredita za likvidnost, pa osim što se poslovne banke moraju disciplinirati u pogledu vođenja svoje politike likvidnosti, uglavnom moraju plaćati i povišenu (kaznenu) kamatu za dobivanje ovih kredita.

Međunarodna bankovna doznaka

Međunarodna bankovna doznaka (engl. bank transfer, njem. Banküberweisung) je instrument međunarodnih plaćanja pri čijoj primjeni uvoznik daje nalog svojoj banci da iz pokrića koje kod nje ima ili ga doznači, izvrši plaćanje u inozemstvo.

Nakon primitka naloga banka izvršitelj nalaže inozemnoj korespondentskoj banci da izvrši plaćanje inozemnom dobavljaču/korisniku. Isplata inozemnom korisniku obavlja se u gotovini ili prijenosom na račun. Primjenjuje se kad nema većeg rizika (poslije isporuke robe), za doznaku avansa, kada nema kontraobveze, kod isplate manjih svota, kada postoji povjerenje među partnerima i sl.

Vrste: robna, nerobna, uvjetna, bezuvjetna, konvertibilna, klirinška, obična, telegrafska.

Međunarodna likvidnost

Međunarodna likvidnost (engl. international liquidity, njem. internationale Liquidität) je sposobnost izvršavanja obveza plaćanja inozemstvu. Sastoji se od svih sredstava kojima raspolažu službeni monetarni organi jedne zemlje koja se upotrebljavaju u međunarodnim plaćanjima pa su ta sredstva ujedno njezine međunarodne monetarne rezerve.

Pored funkcije međunarodnog platežnog sredstva, te rezerve služe za intervencije centralne banke na deviznom tržištu kako bi se devizni tečaj održavao na određenim (prije propisanim) granicama te za otklanjanje prolaznih deficita u platnoj bilanci.

U zlatnom standardu kao osnovno sredstvo međunarodne likvidnosti služilo je zlato, a pored njega i devize koje su glasile na zlatne valute (tzv. zlatne devize) među kojima se isticala engleska funta. U suvremenom međunarodnom monetarnom sustavu međunarodnu likvidnost čine razne komponente kao što su devize, valute, rezervna pozicija u MMF i plemeniti metali, na prvom mjestu zlato, bez obzira na to što je ono u sustavu MMF demonetizirano. Valuta koja preuzima na sebe ulogu međunarodnog (svjetskog) sredstva plaćanja predstavlja sredstvo rezervi međunarodne likvidnosti, isto kao što je to nekad bilo zlato, i time figurira kao rezervna valuta.

Da bi se količina svjetskih rezervi likvidnosti povećala, MMF kreira koncem 60-ih godina specijalna prava vučenja koja danas u međunarodnim plaćanjima znače isto što i zlato (popularno se zovu “papirna valuta”).

Međunarodni monetarni fond (MMF)

Međunarodni monetarni fond (engl. International Monetary Fund – IMF, njem. Internationaler Währungsfonds), utemeljen na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944., a Statut Fonda stupio je na snagu 27. 12. 1945. Sjedište Fonda je u Washingtonu. U Fond je učlanjena 151 država. Hrvatska je članica Fonda od 14. 11. 1992.

Fond je osnovan da:

  • a) upravlja pravilima ponašanja u vezi s politikom valutnih tečajeva, konvertibilnosti valuta i plaćanja vezanih uz transakcije na tekućoj bilanci,
  • b) osigura sredstva zemljama članicama tako da se mogu pridržavati pravila ponašanja dok ispravljaju ili pokušavaju izbjeći neravnotežu u platnoj bilanci i
  • c) utemelji instituciju u kojoj se države mogu savjetovati i surađivati na međunarodnim monetarnim pitanjima.


Polazište u postavljanju svrhe i zadataka Fonda jest ravnomjeran razvoj međunarodne trgovine i njezina doprinosa gospodarskom razvoju, doprinos stabilnosti valutnih tečajeva sa strateškim ciljem ostvarenja svjetske konvertibilnosti i smanjenja neuravnoteženosti međunarodne platne bilance država. Međunarodnom suradnjom i instrumentima pomoću Fonda zemljama članicama s ograničenim rezervama omogućava se financiranje kratkoročnih deficita.

Odluke se u Fondu donose u više organa. Odbor guvernera sastoji se od guvernera i njegovih zamjenika koje imenuje svaka država članica. U pravilu su to guverneri nacionalnih banaka ili ministri financija. U Republici Hrvatskoj HNB je ovlaštena obavljati sve poslove i transakcije prema propisima Fonda. Odbor guvernera ima sve ovlasti, osim onih koje je prenio na Izvršni odbor.

Posebne nadležnosti Odbora guvernera su primanje novih članova, određivanje visine kvota, dodjeljivanje posebnih prava vučenja. Odbor se sastaje jednom godišnje na godišnjoj skupštini Fonda, koja se održava zajedno s Odborom guvernera IBRD. Izvršni odbor sastavljen je od izvršnih direktora, njihovih zamjenika i glavnog direktora Fonda koji je istodobno i predsjednik Izvršnog odbora. Izvršni odbor sastoji se od 20 članova. Pet članova imenuju države s najvećim kvotama, a ostalih 15 biraju države članice; svaki izabrani član raspolaže glasovima države koja ga je izabrala. Izvršni odbor bira glavnog direktora Fonda. Uobičajeno je da se za tu funkciju bira osoba koja dolazi iz europske države, a njegov zamjenik je Amerikanac. Fond je organiziran kao dioničko društvo.

U organima Fonda odlučuje se ponderiranim pravom glasa. Svaka država članica dobiva početnih 250 glasova, a svaki sljedeći glas pripada joj za svakih 100.000 posebnih prava vučenja. Kvote država izražene su u posebnim pravima vučenja. Udio Republike Hrvatske utvrđen je kao 29,38% imovine bivše SFRJ u Banci, Korporaciji i Agenciji.

Glavni izvor sredstava Fonda su članarine koje su po iznosu jednake kvoti vezanoj za nju. Članarine se plaćaju pretežno u domaćoj valuti s mogućim kombinacijama plaćanja u posebnim pravima vučenja ili drugim valutama. Za svoje djelatnosti Fond prikuplja sredstva i zajmovima. Poseban način pružanja financijske pomoći državama članicama ostvaruje se prodajom valuta druge države članice ili posebnih prava vučenja.

Posebna prava vučenja (engl. special drawing rights – SDR) uvedena su u praksu Fonda dopunama Statuta. Poslovi u vezi SDR vode se na računu posebnog vučenja. Svaka država koja je deponirala izjavu da preuzima obveze sudionika računa SDR ima pravo sudjelovati u računu posebnog vučenja. Praktično se ta prava vučenja ostvaruju tako da Fond prodaje državama valute ili SDR u zamjenu za njihovu nacionalnu valutu. To se naziva kupovina ili vučenje iz Fonda. Pravno-tehnički se ne radi o kupnji niti pozajmici, ali ekonomski učinak je isti.

Sredstva Fonda dostupna su samo na kraće određeno vrijeme. Države koje su vukle (kupovale) sredstva od Fonda moraju postupno kupovati svoju nacionalnu valutu pomoću drugih valuta ili SDR. To se naziva “otkup” nacionalne valute, a ekonomski učinak je isti kao otplata. Do 1970. sredstva Fonda koja su bila namijenjena uravnoteženju platne bilance ustupana su za vrijeme kraće od godine dana. Ti sporazumi poznati su pod nazivom stand-by sporazumi.

Nakon 1970. praksa Fonda je bila financiranje programa prilagođavanja stand-by sporazumima u rokovima i do tri godine. Država koja želi koristiti opća sredstva MMF-a mora dokazati da joj je potrebna valuta drugih članica zbog svoga platnobilančnog položaja. Pored toga ona je dužna provoditi politiku utvrđenu u sporazumu s Fondom. Ta politika razrađuje se kao poseban program stabilizacije, a Fond ima pravo nadzora provođenja programa.

U svojoj bogatoj praksi, uz angažman visokokvalificiranog osoblja, Fond je razvio više od 45 različitih programa davanja pomoći, a naročito praćenje i ocjenjivanje njihove primjene i provođenja politike stabilizacije.

Nabrojit ćemo samo neke:

a) rezervna tranša (engl. reserve trench), višak nacionalne valute koju Fond drži u svojim općim sredstvima (General Resources Account), Vučenja (“kupovanje valuta” iz rezerve tranše) službe za uravnoteženje platne bilance, a Fond nema pravo ispitivati jesu li ta sredstva potrebna državi ili nisu. Za uporabu tih sredstava ne plaćaju se naknade (kamate), a provizija koju naplaćuje Fond za te transakcije manja je od uobičajene provizije koja se naplaćuje za kupnju specijalnih prava vučenja ili valute druge države članice. Država korisnica tih sredstava također nije dužna nakon određenog vremena ta sredstva otkupiti (otplatiti);

b) kreditna tranša i stand-by sporazumi, redovan način davanja zajmova Fonda. Zajam je dostupan u četiri tranše, a svaka iznosi 25% od vrijednosti nacionalne kvote države. Kreditna tranša se može dobiti izravno ili preko stand-by sporazuma koji odobrava Fond. Sporazum osigurava državi članici povlačenje sredstava u određenom iznosu u određenim rokovima i pod uvjetom da poštuje mjerila i uvjete sporazuma sklopljenog između države članice i Fonda;

c) produžena sredstva Fonda (Extended Fund Facilities), imaju dulji rok korištenja i mogu se vući i do 140% nacionalne kvote. Njihova uporaba moguća je ako su teškoće države vezane uz platnu bilancu proizišle iz strukturnih faktora koji su izvan domašaja države. Radi ponovnog uspostavljanja rasta nastoji se tim programima povećati uvoz;

d) sredstva za financiranje kompenzacija (Compensatory Facility), kao poseban način zaduživanja uveden je 1963. kako bi se osigurala dodatna sredstva državama članicama namijenjena prije svega proizvođačima primarnih proizvoda. Uvjet odobravanja tih sredstava je da su proizvođači ostvarili deficit u platnoj bilanci kao rezultat naglog i smanjenog prihoda od izvoza, a da je smanjenje izvoza i njime uzrokovan deficit bio izvan mogućnosti utjecaja države. Radi kompenzacije smanjenih prihoda od izvoza moguće je vući najviše do 100% kvote;

e) sredstva za financiranje tamponskog udjela (Buffer Stock Financing Facility), uvedena su 1969. kao novi oblik olakšica u otplati zajmova. Koriste se kao dopuna sporazumima o zajmovima kojima se predviđaju olakšice radi ublažavanja učinaka velikih promjena izvoznih cijena, odnosno naglih promjena prihoda od izvoza. Države članice mogu ta sredstva kupiti u visini od 50% nacionalne kvote;

f) dodatna sredstva financiranja (Supplementary Financing Facility), odobravaju se samo u vezi s kreditnim tranšama stand-by sporazuma i sporazuma o produženim sredstvima Fonda. Uvjeti pod kojima se daju dodatna sredstva jednaki su uvjetima iz glavnih sporazuma. Za korištenje tih sredstava potrebno je da su ispunjena dva uvjeta: rokovi predviđeni za uravnoteženje bilance moraju biti dulji od godinu dana, a visina sredstava koja su potrebna moraju prelaziti ona odobrena u kreditnim tranšama ili produženim sredstvima Fonda.

Meke činjenice

Meke činjenice (engl. soft facts) je oznaka za kvalitativne, nemjerljive činjenice koje bitno utječu na poslovni proces i njegove rezultate. To su primjerice sustav i kompetentnost menedžmenta, radna klima u poduzeću, dominantan sustav vrijednosti u poduzeću, međusobno povjerenje i lojalnost, inventivnost i inovativnost itd. Meke se činjenice uzimaju u obzir kod ocjene boniteta, ocjene kreditne sposobnosti poduzeća te općenito kod prosuđivanja snage i slabosti poduzeća.

Meki elementi menedžmenta

Meki elementi menedžmenta (engl. soft elements of management) je popularni naziv za faktore menedžerske uspješnosti koji zahtijevaju više vještina i menedžerske uspješnosti a koji su fluidni, kompleksni i “nevidljivi” te istodobno presudni za organizacijsku i menedžersku uspješnost. To su ljudi, organizacijska kultura, vještine i stil menedžmenta. U metafori organizacijskog ledenog brijega oni su nosivi iako nevidljivi dio.

Menadžer

Menedžer (engl. manager, njem. Manager, Leiter):

1. osoba koja organizira rad, usmjerava i osigurava njegovo izvršavanje radom i naporom drugih osoba;

2. osoba koja ima autoritet i odgovornost za pretvaranje planova i politika organizacije u djelotvorne akcije usmjerene na postizanje postavljenih ciljeva.


To su osobe koje upotrebljavaju svoje sposobnosti, stručne vještine i znanja u donošenju odluka sa svrhom da komuniciraju, utječu i vode druge prema postizanju organizacijskih ciljeva. Planiraju, organiziraju, koordiniraju i usmjeravaju te kontroliraju ukupne resurse organizacije (poduzeća) i snose odgovornost za postignute rezultate, realizaciju ciljeva i efikasnu i uspješnu upotrebu resursa. Ukratko, menedžer je osoba zadužena za funkcioniranje organizacije ili nekog njezina dijela.


Menedžerima se smatraju rukovodioci svih organizacijskih jedinica u poduzeću, od najviših (direktora poduzeća) do najnižih (poslovođa). Menedžerima se također smatraju ne samo predsjednik ili potpredsjednik kompanije već i biskupi i premijeri, vođe sportskih timova itd. Sve njih označava formalni autoritet nad organizacijom kojom rukovode. Istovremeno su i poduzetnici i nadzornici, alokatori resursa i posrednici. Obavljaju interpersonalne uloge, informacijske uloge i uloge donošenja odluka. Menedžeri svih organizacijskih razina u poduzeću moraju imati tehnička znanja, znanja o ophođenju s ljudima i konceptualna znanja.

Mešetar

Mešetar (engl. broker, agent, njem. Kursmakler, Makler) je posrednik pri sklapanju trgovačkih poslova; agent, senzal. Može vršiti i funkciju zastupanja neke tvrtke na određenom području. Obično vodi dnevnik o poslovima sklopljenim svojim posredovanjem i za poslove koje obavlja u ime i za račun svog komitenta prima ugovorenu nagradu – mešetarinu, proviziju. Agent i komitent obično sklapaju ugovor na određeno vrijeme, i ukoliko u predviđenom roku ne dođe do terminiranja ugovora automatski se produžuje. Za trajanja ugovora, mešetar se brine za interese i poslove komitenta na određenom području i ne može zastupati interese konkurentske tvrtke, što je i utvrđeno ugovorom. Po funkciji koju obavljaju, mešetari spadaju u kanale distribucije.

Metikal

Metikal (MZM) je novčana jedinica Mozambika, dijeli se na 100 sentava.

Metoda interne stope rentabilnosti

Metoda interne stope rentabilnosti (profitabilnosti) (engl. internal rate of return method, njem. interne Zinssatzmethode) je metoda za ocjenu prihvatljivosti investicijskog ulaganja, koristi internu stopu rentabilnosti kao mjeru djelotvornosti projekta. Interna stopa rentabilnosti definira se kao ona diskontna stopa koja neto sadašnju vrijednost svodi na nulu, a određuje se prema matematičkom obrascu. Pri izračunavanju interne stope rentabilnosti analitičar se služi iterativnim postupkom, grafičkim postupkom te interpolacijom.

Tumačenje interne stope rentabilnosti ovisi o kombinaciji izvora financiranja. Ako u financiranju investicija sudjeluje samo vlastiti kapital, tada je to stopa po kojoj on odbacuje prosječnu akumulaciju. Ako se koriste i krediti, tada će i vlastiti i tuđi izvori financiranja stvarati povrat po toj stopi u odnosu na svoju veličinu. Kada se investicijski projekt financira samo iz kredita, tada tuđi kapital po internoj stopi rentabilnosti odbacuje prosječnu godišnju akumulaciju, pa je to ujedno i maksimalno prihvatljiva kamatna stopa na kredite. Interna stopa rentabilnosti ima značenje maksimalno prihvatljive kamatne stope na kredite, neovisno o tomu sudjeluje li u financiranju vlastiti kapital ili ne. Neovisno dakle o strukturi izvora financiranja, internu stopu rentabilnosti treba tumačiti kao maksimalno prihvatljivu kamatnu stopu na kredite.

Prednost metode je u tome što pruža informaciju o maksimalno prihvatljivoj prosječnoj godišnjoj kamatnoj stopi na ukupne izvore financiranja, i to pod uvjetom da se financijske obveze na osnovi njih otplaćuju tijekom cijelog vijeka projekta. Ako je riječ o kreditu, to znači da interna stopa rentabilnosti daje informaciju o maksimalno prihvatljivoj kamatnoj stopi na kredite, otplata kojih traje do kraja vijeka projekta. Ako je riječ o vlastitom kapitalu, to je prosječna godišnja stopa njegova povrata tijekom cijelog vijeka projekta, što znači da ta stopa određuje i maksimalni iznos dobiti koja se može podijeliti vlasnicima.

Osnovni je nedostatak metode u tome da se ponekad u jednom projektu može javiti nekoliko internih stopa rentabilnosti, ovisno o predznacima i veličini neto primitaka u ekonomskom toku projekta, tj. kada se javljaju veliki i negativni iznosi neto primitaka tijekom razdoblja korištenja ulaganja. Metoda interne stope rentabilnosti ne preporučuje se kod ocjene međusobno isključivih projekata. Posljednji je nedostatak metode taj da je interna stopa rentabilnosti projekta relativna mjera njegove djelotvornosti i daje informaciju samo o prosječnoj godišnjoj stopi povrata, ali ne i o njegovu apsolutnom iznosu.

WEB-HOSTING TRENUTNO 50% AKCIJA
WEB HOSTING

Crta
Crta
Crta


Crta


WEB-HOSTING TRENUTNO 50% AKCIJA
Zašto izabrati WMD?

WMD Super brza podrška 24/7/365
Brzi i kvalitetni serveri
BESPLATNO 12 mjeseci hostinga
Besplatne domene
ANTI SPAM zaštita
ANTI VIRUS zaštita
Poklon Web Jumbo Plakat 1000kn
SEO prijava na tražilice
Besplatni programi
Video upustva
Hrvatski affiliate program


WMD su već izabrali...
Istra.hr

Istra.hr
EPH d.d.

EPH d.d.
T-Mobile Hrvatska

T-Mobile Hrvatska
SPORTSKE NOVOSTI

SPORTSKE NOVOSTI
Jutarnji list

Jutarnji list
Slobodna Dalmacija

Slobodna Dalmacija
MENSA

MENSA
Udruga za zaštitu potrošača

Udruga za zaštitu potrošača
National Geographic Junior

National Geographic Junior
OMV - INDOIL d.o.o.

OMV - INDOIL d.o.o.
Visoka škola međunarodnih odnosa

Visoka škola međunarodnih odnosa
Društvo hrvatskih književnika

Društvo hrvatskih književnika
sportin.ba

sportin.ba
HDK - Hrvatsko društvo za kvalitetu

HDK - Hrvatsko društvo za kvalitetu
Agencija - mobilnost, programi EU

Agencija za mobilnost i programe EU
CROATA - Potomac

CROATA - Potomac
ZVEČEVO D.D.

ZVEČEVO D.D.
Udruga za zaštitu potrošača

Udruga za zaštitu potrošača
KLETT - Izdavačka kuća

KLETT - Izdavačka kuća
JADRANSKO OSIGURANJE D.D.

JADRANSKO OSIGURANJE D.D.
CASIO - Hrvatska

CASIO - Hrvatska
HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ

HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ
Obrtnička komora BBŽ

Obrtnička komora BBŽ
DRUŠTVO ARHITEKATA DUBROVNIK

DRUŠTVO ARHITEKATA DUBROVNIK
Ured za državnu upravu BBŽ

Ured za državnu upravu BBŽ
Hrvatski Teniski Savez Veterana

Hrvatski Teniski Savez Veterana
Big Mama House

Big Mama House
Agrogrom

Agrogrom
Sloga d.d.

Sloga d.d.
Firma.hr

Firma.hr
Pauk grupa d.o.o.

Pauk grupa d.o.o.
Tvornica opruga ESCO

Tvornica opruga ESCO
Vodotehna

Vodotehna
NHR GRUPA D.O.O.

NHR GRUPA D.O.O.
Drvna industrija "ČAZMA"

Drvna industrija ČAZMA
Burza Bjelovar

Burza Bjelovar
Crier Media Grupa d.o.o.

Crier Media Grupa d.o.o.
Poslovni park Bjelovar

Poslovni park Bjelovar
Komunalac Bjelovar

Komunalac Bjelovar
Sportske igre mladih

Sportske igre mladih
HEDERA.HR - dr. Saša Radić

HEDERA.HR - dr. Saša Radić
Kudumija šatori

Kudumija šatori
PROVEN grupa

PROVEN grupa
Pučko učilište Bjelovar

Pučko učilište Bjelovar
VECTOR TUNING - Hrvatska

VECTOR TUNING - Hrvatska
HOTEL CENTRAL - Bjelovar

HOTEL CENTRAL - Bjelovar
HOTEL VALSABBION

HOTEL VALSABBION
Univerzalne telekomunikacije

Univerzalne telekomunikacije
Parketi Sabljo

Parketi Sabljo
Centar za razvoj unutarnje plovidbe

Centar za razvoj unutarnje plovidbe
Hrvatsko društvo za kvalitetu

Hrvatsko društvo za kvalitetu
Radio BBR Bjelovar

Radio BBR Bjelovar
Koestlin d.d.

Koestlin d.d.
Troha-Dil d.o.o.

Troha-Dil d.o.o.
Hrvatska udruga poslodavaca

Hrvatska udruga poslodavaca
Lesnina H d.o.o.

Lesnina H d.o.o.
Diplomacija.hr

Eurocable
Eurocable

Cazmatrans.hr
Cazmatrans.hr

Tomo Vinković d.o.o.
Tomo Vinković d.o.o.

TV Atila d.o.o.
TV Atila d.o.o.

i mnogi drugi...






Web Analytics