WMD - HOSTING AKCIJA 1+1

RJEČNIK FINANCIJSKIH POJMOVA - P

13 +
GODINA ISKUSTVA
8000 +
KORISNIKA
73
ZEMLJE SVIJETA
SVE ZA WEB NA JEDNOM MJESTU
vi ste ovdje

Riječnik financijskih pojmova




A B C Č D E F G H I J K L M N O P R S Š T U V X Z Ž

Proračun

Proračun (engl. budget, njem. Budget) je plan prihoda i rashoda države ili neke uže političko-teritorijalne jedinice (zajednice) za određeno razdoblje.

Takva predviđanja prihoda i rashoda u turizmu čine se radi osiguranja kontinuiteta u financiranju, ali i kontrole, i pojedinih aktivnosti, npr. turističke promocije ili ukupne djelatnosti društvene turističke organizacije, koja sredstva za djelovanje dobivaju iz državnog proračuna. Obično se donosi za razdoblje od godine dana.

Proračun bilance

Proračun bilance (engl. balance sheet budget) je vrsta financijskog proračuna kojim se procjenjuje sva imovina i obveze organizacije za promatrano proračunsko razdoblje. Služi kao opći kontrolni okvir koji osigurava odgovarajuće uklapanje ostalih proračuna u postizanju željenih financijskih rezultata poduzeća. Proračun bilance također indicira gdje bi se mogli pojaviti budući financijski problemi.

Proračun izdataka

Proračun izdataka (engl. expense budget) je vrsta operativnog proračuna u kojem su navedeni anticipirani izdaci svakog organizacijskog centra odgovornosti, kao i organizacije u cjelini. Proračun izdataka obično obuhvaća tri različite vrste troškova: fiksne, varijabilne i diskrecijske troškove.

Diskrecijski troškovi su prouzrokovani menedžerskim odlukama i ne ovise o obujmu outputa te ih je stoga teško precizno procijeniti. Proračun troškova također je sastavni dio proračuna profita.

Proračun kapitalnih izdataka

Proračun kapitalnih izdataka (engl. capital expenditure budget), vrsta financijskog proračuna koji planira buduće investicije u osnovna sredstva kao što su novi pogoni, strojevi, zgrade, zemljišta itd. koji će se otplaćivati u dužem vremenskom razdoblju. Ovaj proračun pokazuje na koji će način buduće investicije utjecati na raspodjelu novčanih fondova i hoće li budući prihodi biti dovoljni da pokriju sve kapitalne izdatke i godišnje operativne izdatke.

Proračun novca (gotovine)

Proračun novca (gotovine) (engl. cash budget) je vrsta financijskog proračuna koji procjenjuje sve izvore novčanih primitaka i izdataka na mjesečnoj, tjednoj pa čak i dnevnoj osnovi. Temeljna mu je svrha osigurati da kompanija uvijek raspolaže s dovoljno gotovine za podmirenje svojih obveza. Proračun novca također iskazuje razinu pojedinih novčanih fondova u organizaciji kao i prirodu njihova trošenja.

Proračun prihoda

Proračun prihoda (engl. revenue budget, sales budget), vrsta operativnog proračuna koji sadržava sve prihode koje organizacija očekuje u idućem proračunskom razdoblju. Za proračun prihoda zaduženi su prihodovni centri kao što su marketing ili prodaja. Proračun prihoda u poslovnim organizacijama bazira se na cijeni i količini prodanih proizvoda i usluga, a u javnim poduzećima na poreznoj stopi te ostalim oblicima donacija i subvencija. Proračun prihoda čini sastavni dio proračuna profita.

 

Proračun profita

Proračun profita (engl. profit budget), vrsta operativnog proračuna koji povezuje proračune prihoda i rashoda i izražava očekivani bruto i neto profit. Ako je predviđeni proračunski profit neprihvatljiv, menedžeri moraju razmotriti mogućnosti povećanja prihoda ili/i smanjivanja rashoda kako bi organizacija ostvarila prihvatljivu stopu profita.

Protest

Protest (engl. protest, njem. Protest);

1. u građanskom pravu javna isprava u kojoj je nadležno tijelo potvrdilo nastupanje barem jedne od činjenica koje zakonitom imaocu mjenice daju pravo mjeničnog regresa i kojom se ujedno svjedoči kako je imalac mjenice poduzeo sve propisane za to potrebne radnje. Ako mjenični ovlaštenik podnese mjenicu na akcept, a trasat odbije akceptirati mjenicu ili je akceptira samo djelomično ili propusti datirati mjenicu koja dospijeva na određeno vrijeme po viđenju, ili ako trasat o dospijeću ne isplati čitavu mjeničnu svotu, mjenični ovlaštenik ima pravo podići protest, tj. zahtijevati od nadležnog tijela da potvrdi postojanje one od tih činjenica koja se stvarno dogodila. Mjenični ovlaštenik ujedno mora podići protest ako želi sačuvati pravo regresa od regresnih obveznika mjenice. Protest se mora podići, tj. zahtjev podnijeti u prekluzivnom roku od dva dana. Taj rok teče od dana koji je bio određen za podnošenje na akcept ako se radi o protestu zbog neakceptiranja, odnosno od dana dospijeća isplate mjenične svote ako se radi o protestu zbog neplaćanja. Kad je mjenica po viđenju, onda se protest mora podići u roku od godinu dana od dana izdavanja. U slučaju propuštanja tog roka imaocu mjenice prestalo je pravo na podizanje protesta s posljedicom prestanka prava da zahtijeva isplatu mjenične svote od regresnih obveznica (mjenični regres), a preostalo mu je samo pravo mjenične tužbe protiv glavnog mjeničnog dužnika. Uz zahtjev, imalac mjenice prilaže mjenicu i sve potrebne podatke, a protestno tijelo poziva trasata da akceptira, odnosno isplati mjenicu u zavisnosti od razloga podizanja protesta. Ako na poziv protestnog tijela trasat ne akceptira, odnosno ne isplati mjenicu, protestno tijelo to potvrđuje protestom koji sadrži potrebne identifikacije podatke i navod kako trasat nije akceptirao, odnosno isplatio mjenicu na poziv da to učini. Time ostaje obdržano pravo regresa mjeničnog ovlaštenika, tj. pravo na zahtjev za isplatu mjenice od svih potpisnika mjenice. Mjenicu koja sadrži klauzulu “bez protesta”, “bez troškova” ili drugu istog značenja nije potrebno protestirati;

2. u građanskom procesnom pravu radnja protestnog tijela ovlaštenog zakonom kojom se podnosi mjenica onome protiv koga se protest traži i poziva ga se da izvrši zahtijevanu činidbu; javna isprava koju protestno tijelo sastavlja u povodu radnje protestiranja.

U Hrvatskoj proteste obavljaju općinski sudovi u posebnom izvanparničnom postupku i javni bilježnici. Protest se podiže kod protestnog tijela ovlaštenog zakonom koje je mjesno nadležno za osobu protiv koje se podiže protest. Protest kao pretpostavka za ostvarenje ili održavanje mjeničnih prava poduzima se u poslovnom uredu i u vrijeme određeno kao poslovno od nadležnoga tijela. Ako se ured ne može pronaći ili ako se iz mjenice ne vidi da tražena osoba ima poslovni ured, protest se poduzima u stanu. Radnja se može obaviti i izvan ureda, stana ili poslovnoga vremena ako na to pristane osoba prema kojoj se vrši.

Ako protest ne uspije, ne mora se ponoviti. Smatra se da je dokazano da se poslovni lokal ili stan nisu mogli pronaći samo onda ako je u protestu zabilježeno da se protestno tijelo bezuspješno raspitivalo o tome kod nadležnoga tijela uprave. Protest mora sadržavati prijepis protestirane mjenice, odnosno protestiranog mjeničnog prijepisa, kao i svih izjava, odnosno napomena na njima, a ako se protest podiže po mjenici izdanoj na stranome jeziku, mora se predložiti i prijevod mjenice s ovjerovljenjem onoga koji protest podiže, zatim ime ili tvrtku osobe po čijem se zahtjevu i protiv koje se protest podiže, potvrdu da tražena osoba nije izvršila činidbu koja je na temelju mjenice od nje zahtijevala ili da je protestno tijelo nije moglo pronaći u njezinu poslovnom uredu ili stanu, ili ako ju je i našlo, da joj iz bilo kojeg razloga nije moglo priopćiti zahtjev, dalje, mjesto, dan, mjesec, godinu i sat kad je i lokal gdje je poduzet ili bezuspješno pokušan protestni postupak, datum protesta, broj pod kojim je izveden u registar protesta, službeni potpis protestnog tijela kao i pečat. Ako tražena osoba obrazloži odbijanje činidbe ili ako trasat postavi zahtjev da mu se mjenica podnese još jedanput sutradan na akceptiranje, i to treba zabilježiti u protestu. Kad se na temelju iste mjenice zahtijeva više činidbi ili kad se ista činidba zahtijeva od više osoba, umjesto više protesta može se podići samo jedan protest.

U slučaju isplate mjeničnog duga protestno tijelo potvrđuje tu isplatu na mjenici i predaje je osobi koja je izvršila isplatu. Ako mjenični dužnik isplati samo jedan dio mjenične svote, to se zabilježi na izvornoj mjenici i u protestu i o tome se platcu i daje priznanica na prijepisu protestirane mjenice. Ako mjenični obveznik isplati mjeničnu svotu, ali odbije isplatu protestnih troškova, ta se okolnost utvrđuje protestom, a samo se mjenica predaje platcu. Naknada protestnih troškova traži se na temelju protesta. Isprava o protestu mora se bez odgode predati imatelju mjenice ili osobi koja je u njegovo ime podnijela mjenicu na protest.

Protestno tijelo vodi poseban protestni ugovor. U određenim slučajevima protest kao javna isprava može biti nadomješten pismenom izjavom na mjenici osobe od koje je zahtijevana činidba. Pravila o protestu mjenice na odgovarajući se način primjenjuju na protest čeka.

Protočni mirovinski fond

Protočni mirovinski fond (engl. pay-as-you-go) je način organizacije mirovinskog fonda u kojem se mirovine sadašnjih umirovljenika isplaćuju iz tekućih prihoda, odnosno direktno iz doprinosa sadašnjih zaposlenika i ne stvaraju se fondovi za buduće obveze.

U budućnosti će se mirovine sadašnjih zaposlenika isplaćivati iz doprinosa budućih zaposlenika. Većina državnih mirovinskih fondova organizirana je na pay-as-you-go način.

Protugarancija

Protugarancija (engl. counter-garantee, njem. Gegengarantie) ili kontragarancija jeprvenstveno komercijalni pojam kojim se označuje bankarska garancija koju izdaje prva banka u korist druge banke radi osiguranja ispunjenja obveze plaćanja prve banke drugoj banci one svote koju je druga banka isplatila korisniku garancije na temelju bankarske garancije koju mu je izdala. I u ovom slučaju postoji temeljni odnos koji je povod davanju naloga za izdavanje bankarske garancije banci.

No, postoje slučajevi kada, iz bilo kojeg razloga, prva banka (koja se nalazi u zemlji nalogodavca) umjesto da sama izda bankarsku garanciju u korist suugovaratelja svog nalogodavca, zatraži od druge banke (koja se nalazi u zemlji korisnika) da ta druga banka izda tu bankarsku garanciju. Tim povodom druga banka traži od prve banke izdavanje garancije u svoju korist, i to pod istim uvjetima pod kojima će ona izdati garanciju korisniku. Ta garancija, koju prva banka izdaje u korist druge, naziva se protugarancijom ili kontragarancijom.

Protugarancija je bankarska garancija koja se od drugih razlikuje po svrsi (osiguranje potraživanja banke garanta od banke nalogodavca izdavanja garancije), po strankama (korisnik je banka, a ne trgovac koji ima potraživanje od bančinog nalogodavca, a bančin neposredni nalogodavac nije trgovac koji je dužnik korisnika nego dužnikova banka) i po tome što će uvjeti protugarancije faktično odrediti uvjete garancije koju će druga banka izdati korisniku (jer se ona izdavanjem ne želi dovesti u položaj u kojem kao korisnik protugarancije ne bi mogla od prve banke potraživati ono što je na temelju garancije platila korisniku).

Protuovrha

Protuovrha je postupak koji se na prijedlog ovršenika provodi protiv ovrhovoditelja u nastavku istog ovršnog postupka u kojemu je ovrhovoditelj neosnovano namiren radi vraćanja ovršeniku onoga što je ovrhom dobio. Postupak se provodi u dva stadija. U prvome se nalaže ovrhovoditelju da vrati ono što je ovrhom neosnovano dobio, dok se u drugom provodi protiv ovrhovoditelja ovrha radi ispunjenja toga naloga. Ovršenik može zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je ovršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena izvan snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez učinka, ili ako je tijekom ovršnoga postupka namirio ovrhovoditelju tražbinu mimo suda tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren.

Ovršenik nije ovlašten to tražiti ako su u pogledu onoga što je ovrhovoditelj dobio ovrhom nastupile takve stvarne ili pravne promjene da vraćanje više nije moguće. Ako je ovrhovoditelj ovrhom naplatio određeni novčani iznos, ovršenik u prijedlogu za protuovrhu može tražiti plaćanje zakonskih zateznih kamata od dana naplate toga iznosa.

Prava na naknadu štete koju je pretrpio zbog provedbe neutemeljene ovrhe ovršenik može ostvarivati u posebnoj parnici. Prijedlog za osudu ovrhovoditelja na vraćanje onoga što je ovrhom dobio može se podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada je ovršenik saznao za razlog za protuovrhu, a najkasnije u roku od jedne godine od dana dovršetka ovršnoga postupka.

Ovršenik ne može prije proteka toga roka svoju tražbinu ostvarivati u parničnom postupku, osim ako restitucija više nije moguća. Ako je ovršni postupak pokrenut po službenoj dužnosti, protuovrha nije dopuštena, već ovršenik svoja moguća prava može ostvarivati u posebnoj parnici. Ako prihvati prijedlog ovršenika, sud nalaže ovrhovoditelju da u roku od petnaest dana vrati ovršeniku ono što je ovrhom dobio. Na temelju pravomoćnoga i ovršnoga rješenja kojim je ovrhovoditelju naloženo da ovršeniku vrati ono što je ovrhom dobio, sud, na prijedlog ovršenika, rješenjem određuje protuovrhu. Protuovrha se provodi po pravilima o ovrsi.

Provedba ovrhe

Provedba ovrhe (njem. Exekutionsvollzug) je niz radnji kojima sud prisilno ostvaruje tražbinu na temelju donesenog rješenja o ovrsi. Ovrha se provodi i prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi ako za pojedine ovršne radnje nije drukčije određeno. Prije pravomoćnosti rješenja o ovrsi tražbina ne može biti prisilno ispunjena. Ovrha na temelju vjerodostojne isprave provodi se tek nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi. Ovrha se provodi u granicama određenim u rješenju o ovrsi.

Ovrha se provodi radnim danom, i to danju. Sud može odrediti da se ovrha provede i neradnim danom ili noću ako za to postoji opravdan razlog. Sudski ovršitelj je dužan, prigodom pretrage ovršenikova stana ili odijela koje on nosi na sebi i poduzimanja drugih ovršnih radnji, postupati s dužnim obzirima prema osobi ovršenika i članova njegova domaćinstva.

Ovršnim radnjama u ovršenikovu stanu kojima ne prisustvuje ovršenik, njegov zakonski zastupnik, punomoćnik ili odrasli član njegova domaćinstva, moraju biti nazočna dva punoljetna svjedoka ili javni bilježnik. Ovrha u prostoriji pravne osobe provodi se tako da sudski ovršitelj prije obavljanja ovršne radnje zatraži od zastupnika pravne osobe da on sam ili osoba koju on odredi prisustvuje njezinu obavljanju. Ako zastupnik pravne osobe odbije postupiti u skladu sa zahtjevom sudskoga ovršitelja ili ako ga sudski ovršitelj ne zatekne u prostoriji pravne osobe prigodom poduzimanja ovršne radnje, radnju provodi u nazočnosti dva punoljetna svjedoka.

Kad ovršnu radnju treba provesti u prostoriji koja je zaključana, a ovršenik ili njegov zastupnik nije nazočan ili neće prostoriju otvoriti, sudski je ovršitelj ovlašten otvoriti prostoriju u nazočnosti dvaju punoljetnih svjedoka ili javnoga bilježnika. O obavljanju navedenih ovršnih radnji sudski ovršitelj sastavlja poseban zapisnik, koji potpisuju pozvani svjedoci, odnosno javni bilježnik. Sudski ovršitelj je ovlašten udaljiti osobu koja ometa provedbu ovrhe, a prema okolnostima slučaja i zatražiti pomoć policije. Policija je dužna postupati po nalogu sudskoga ovršitelja.

Sudski ovršitelj može, po potrebi, naložiti i upotrebu sile prema osobi koja ometa ovrhu. Pri postupanju policije po nalogu sudskoga ovršitelja na odgovarajući se način primjenjuju propisi o unutarnjim poslovima.

Sud može za provedbu ovrhe zatražiti i pomoć pravosudne policije na način i u postupku propisanom posebnim zakonom. Prema osobi koja ometa provedbu ovrhe sud može izreći novčanu i zatvorsku kaznu. Stranka ili sudionik mogu podneskom tražiti od suda da otkloni nepravilnost koju je sudski ovršitelj učinio u provedbi ovrhe. Sud može zaključkom ukinuti nezakonite i nepravilne radnje sudskoga ovršitelja.

Provizija

Provizija (engl. commission, njem. Provision, Handelsprovision) je općenito naknada koja se posredniku, zastupniku, komisionaru itd. plaća za usluge što posreduju u nekom poslu. Iskazuje se najčešće u postotku od vrijednosti transakcije, a rjeđe u fiksnom iznosu. Ima ih raznih vrsta ovisno o ugovoru, odnosno o subjektima za koje se posrednički posao obavlja (zastupnička, konsignacijska, posrednička, bankovna, brokerska, itd.).

U turizmu redovito se radi o proviziji putničkoj agenciji pri sklapanju agencijskog ugovora o hotelskim uslugama, i ugovora o alotmanu.

Kod agencijskog ugovora o hotelskim uslugama moguće su dvije situacije:

  • a) jedna u kojoj u cijenu usluga hotelijera nije uključena provizija koju on plaća putničkoj agenciji (neto cijena), te
  • b) druga kod koje je u cijenu usluga uključena i provizija (bruto cijena). Bude li ugovorena neto cijena, hotelijer plaća proviziju putničkoj agenciji posebno, dodatno na tu cijenu, a kod bruto cijene provizija je već uračunata u tu cijenu i od nje se odbija. Kad je u pitanju bruto cijena, hotelijer je dužan platiti putničkoj agenciji od te cijene određeni postotak na račun provizije.
  • Putnička agencija za svoj trud oko animiranja, zatim sklapanja ugovora o klijentima i napokon upućivanja putnika hotelijeru ima pravo na naknadu – proviziju, bez obzira na to je li ona ugovorena ili ne. Jasno, strane bi mogle ugovoriti da hotelijer ne plaća proviziju uopće (što je teško zamisliti), ili da je ne plaća za određene usluge ili usluge obavljene nakon određenog nadnevka i sl., što se često ugovara. U tom smislu treba razlikovati pravo na proviziju, koja postoji iako je strane nisu ugovorile, od visine provizije koju strane mogu, ali ne moraju ugovoriti.

Pravo na proviziju može se ugovorom isključiti ili ograničiti, a ako nije drukčije ugovoreno, putnička agencija ostvarenje tog prava može zahtijevati od hotelijera nakon ispunjenja ugovora, odnosno dijela ugovora ako je ugovor dugotrajniji (durativan). Iznosi provizije razlikuju se od proizvoda do proizvoda, od kompanije do kompanije, od teritorija do teritorija i sl.

Mnoga poduzeća stimuliraju ili nagrađuju svoju maloprodajnu mrežu i dodatnim postotkom na uobičajenu proviziju ili im odobravaju druge vidove stimulativnih provizija (incentive commission; overriding commission).

Provizija prema dogovoru je izraz iz hotelske ili transportne ponude turističkoj agenciji, a znači ugovaranje provizije s obzirom na obujam posla. Superprovizija je provizija iznad uobičajenog iznosa, a odobrava se u onim slučajevima kad onaj koji prodaje određeni proizvod ili uslugu postigne iznadprosječne rezultat, te ostvari pravo da na premašenu kvotu dobije viši postotak provizije.

Psi

Psi (engl. dogs, njem. wertlose, nichtgewinnbringende Geschäfte) su prema konceptu portfeljne analize bezvrijedni poslovi koji imaju ispodprosječnu stopu rasta tržišta uz istovremeno mali (zanemariv) udio na tržištu, te ih je prema portfeljnoj analizi oportuno napustiti.

Puni indosament

Puni indosament (njem. Vollindossament) je vrsta indosamenta u kojem je, osim naznake prijenosa i vlastitog potpisa, indosant stavio i identifikacijske oznake (ime i prezime ili tvrtku) indosatara, tj. novog ovlaštenika vrijednosnog papira.

Osim punog indosamenta – sa stajališta naznačivanja novog ovlaštenika vrijednosnog papira – postoje i bjanko-indosament i indosament na donositelja.

Poveznice: indosament puni oznake

Punomoćnički indosament

Punomoćnički indosament (prokura indosament) je prijenos prava iz vrijednosnog papira koji nije upravljen na to da indosatar stekne prava iz vrijednosnog papira u svoje ime i za svoj račun, već koji je izvršen da bi indosatar stekao prava iz vrijednosnog papira kao punomoćnik indosanta.

Indosatar će, dakle, nastupati kao indosantov punomoćnik, a ne kao osoba koja sama ima pravo iz vrijednosnog papira, pa će dužnik biti dužan ispuniti obvezu indosataru, ali kao punomoćniku indosanta, i tim ispunjenjem bit će ispunjena njegova obveza prema indosataru.

Okolnost da je indosament punomoćnički naznačuje se u slogu indosamenta naznakom “vrijednost za naplatu”, “za inkaso”, “kao punomoć” ili sličnom koja znači nalog. Indosatar nije ovlašten dalje prenositi prava iz vrijednosnog papira, osim punomoćničkim indosamentom. Prema indosataru dužnici mogu istaknuti prigovore koje imaju prema indosantu.

Poveznice: prava punomoć

Put-opcija

Put-opcija (engl. put option, njem. Verkaufsoption) je vrsta opcije koja vlasniku daje pravo prodaje sastavljaču opcije ugovorenog paketa vrijednosnih papira po izvršnoj cijeni u opciji na određeni dan ili u toku određenog razdoblja.

Put-opcija izvršit će se ako tržišna cijena vrijednosnih papira padne ispod izvršne cijene. Tada je sastavljač put-opcije dužan kupiti ugovoreni paket vrijednosnih papira po nepovoljnijoj (višoj) cijeni, tako da će izgubiti dio primljene premije ili će čak pretrpjeti apsolutni gubitak ako je razlika između izvršne i tržišne cijene veća od premije.

U slučaju da tržišna cijena ne padne ispod izvršne, put-opcija se neće izvršiti pa će njezin vlasnik pretrpjeti gubitak u visini plaćene premije.

Prinos od dividendi

Prinos od dividendi (engl. dividend yield, njem. Dividendenertrag) je odnos isplaćenih dividendi po dionici i vrijednosti dionice izražene na tržištu kapitala.

Mjera ove profitabilnosti dionica je vrednovanje po tržišnim cijenama. Cijena dionica formirana na tržištu kapitala, na osnovi zakonitosti ponude i potražnje.

Priopćujuća (avizirajuća) banka

Priopćujuća (avizirajuća) banka (engl. advising bank) je pojam koji se najčešće koristi kod akreditiva za označivanje banke u zemlji korisnika akreditiva, preko koje akreditivna (otvarajuća) banka priopćava (avizira) akreditiv korisniku. Iako bi načelno bilo moguće i drukčije, u poslovnoj praksi uobičajeno je da akreditivna banka ne dostavlja akreditiv njegovu korisniku neposredno, već preko svoje korespondentne banke u zemlji korisnika. To znači da u stvarnosti ta korespondentna banka dostavlja akreditiv korisniku prema uputi akreditivne banke.

Priopćujuća banka može imati bilo ulogu prenositelja poruka između akreditivne banke i korisnika akreditiva, bilo ulogu nominirane banke. Ni u prvom ni u drugom slučaju priopćujuća banka nije prema korisniku akreditiva obvezana ispuniti obvezu koja proizlazi iz akreditiva, već u oba slučaja to ostaje akreditivna banka. U prvom slučaju priopćujuća banka ipak bi mogla korisniku odgovarati za štetu u slučaju da mu dostavi akreditiv čiju autentičnost na izgled nije provjerila ili je utvrdila da nije autentičan, a o izostavljanju provjere ili neautentičnosti ga nije obavijestila. Ovaj zaključak proizlazi iz njezine obveze da s razumnom pozornošću provjeri je li akreditiv koji avizira na izgled autentičan (čl. 7 UCP za dokumentarne akreditive, revizija 1993.).

U odnosu s akreditivnom bankom, priopćujuća banka u prvom slučaju nije ovlaštena ispitati primljene dokumente ni ispuniti obvezu koja proizlazi iz akreditiva, što je ovlaštena u drugom slučaju. Ako ovlašteno ispita dokumente i ispuni korisniku obvezu koja proizlazi iz kreditiva, priopćujuća (nominirana) banka stječe potraživanje isplaćene svote prema akreditivnoj banci.

Poveznice: banke banka

Pristupanje dugu

Pristupanje dugu (engl. collateral promise, njem. Schuldbeitritt) je promjena na strani dužnika kod koje treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika tako da vjerovnik i treća osoba sklope ugovor kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku.

Vjerovnik stječe pravo zahtijevati ispunjenje bilo od svog prvobitnog dužnika, bilo od ovog trećeg. Dužnik ne može spriječiti trećeg da plati ako je obveza dospjela a on je sam nije ispunio. Riječ je o slučaju ugovorne personalne subrogacije kod koje treći stječe vjerovnička prava prema prvobitnom dužniku na temelju ugovora.

Poveznice: ugovor pristupanje dugu

Privatna ponuda

Privatna ponuda vrijednosnih papira je izdavanje vrijednosnih papira određenom broju odabranih investitora. Poziv na upis, prema Zakonu o tržištu vrijednosnih papira, može biti upućen samo institucionalnim investitorima, dioničarima ili zaposlenicima kompanije i vanjskim ulagateljima. Kompanija u odluci o izdavanju vrijednosnih papira mora navesti potencijalne ulagatelje koji će sudjelovati u ponudi i ne smije komunicirati s potencijalnim ulagateljima sredstvima javnog pripćavanja . Prospekt privatne ponude se ne objavljuje javno već se dostavlja potencijalnim ulagateljima izdanja.

Privremene mjere

Privremene mjere (njem. Einstweilinge Verfügungen) su posebna sredstva sudskog prisilnog osiguranja tražbina. Privremena mjera može se predložiti prije pokretanja i tijekom sudskoga ili upravnoga postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok ovrha ne bude provedena. Prije pokretanja parničnoga ili kojega drugoga sudskog postupka o tražbini koje se osigurava za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom mjesno je nadležan sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu.

Za provedbu privremene mjere mjesno je nadležan sud koji bi bio mjesno nadležan za provedbu ovrhe. Nakon pokretanja toga postupka za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom nadležan je sud pred kojim je postupak pokrenut. Ako to okolnosti pojedinog slučaja opravdavaju, i u tom se slučaju prijedlog može podnijeti sudu kojem se mogao podnijeti da postupak nije pokrenut.

Sud koji bi bio nadležan za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave donesene u upravnom postupku nadležan je i za odlučivanje o prijedlogu za određivanje privremene mjere nakon završetka toga postupka. U prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojem treba točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kada je to potrebno, sredstva osiguranja kojima se privremena mjera treba prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju.

Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog. U rješenju o određivanju privremene mjere sud je dužan, ako je to potrebno s obzirom na vrstu mjere i svrhu koja se njome treba postići, odrediti na prijedlog predlagatelja osiguranja i sredstva kojima će se ona prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila o određivanju sredstava i predmeta ovrhe u rješenju o ovrsi. Ako je radi ostvarenja naloga ili zabrane koji su izrečeni u rješenju o određivanju privremene mjere potrebno naknadno odrediti sredstva prisile ili već određenim sredstvima dodati nova ili ih zamijeniti drugima, predlagatelj osiguranja može predložiti, u istom postupku, da se na temelju već izrečenih naloga ili zabrana odrede ta sredstva. Rješenje o određivanju privremene mjere ima učinak rješenja o ovrsi. Na to se rješenje na odgovarajući način primjenjuju pravila o rješenju o ovrsi. Rješenje o određivanju privremene mjere mora biti obrazloženo.

Na odgovarajući se način primjenjuju i pravila o rješenju o određivanju prethodne mjere. Navedena se pravila primjenjuju na odgovarajući način i kad se privremene mjere određuju po službenoj dužnosti. Privremena mjera može se odrediti i radi osiguranja nedospjelih i uvjetnih tražbina. Privremena mjera nije dopuštena ako postoje uvjeti za određivanje prethodne mjere kojom se može postići ista svrha osiguranja.

Predlagatelj osiguranja može u prijedlogu za određivanje privremene mjere ili naknadno izjaviti da se, umjesto privremene mjere, zadovoljava davanjem određenog osiguranja od strane protivnika osiguranja. Davanje osiguranja umjesto privremene mjere može se odrediti i na prijedlog protivnika osiguranja. Okolnost da je protivnik osiguranja predložio davanje osiguranja ne odgađa provedbu osiguranja dok se o tom prijedlogu ne odluči. Ako protivnik osiguranja da osiguranje, sud je dužan obustaviti postupak i ukinuti već provedene radnje.

Sud može, na prijedlog predlagatelja osiguranja, odrediti privremenu mjeru i kad nije učinio vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost ako prethodno, u roku koji mu je sud odredio, da osiguranje za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provedbom privremene mjere. Ako predlagatelj osiguranja ne da osiguranje u određenom roku, sud je dužan odbiti prijedlog za osiguranje. Sud može, na prijedlog protivnika osiguranja, prema okolnostima slučaja, tako postupiti po odredbi stavka i kada je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje tražbine i opasnosti. Ako predlagatelj osiguranja ne da osiguranje u određenom roku, sud je dužan obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje. Okolnost da je protivnik osiguranja zatražio davanje osiguranja ne odgađa provedbu postupka osiguranja dok sud ne odluči o njegovu prijedlogu.

Osiguranje se određuje do isteka roka do kojega protivnik osiguranja može u postupku osiguranja zatražiti naknadu štete. Sud može, s obzirom na okolnosti slučaja, odrediti i više privremenih mjera, ako je to potrebno. Ako je u pojedinom slučaju moguće odrediti više privremenih mjera, sud je dužan odrediti onu koja je najprikladnija da bi se ostvarila svrha osiguranja, a ako su sve jednako prikladne, sud određuje onu koja je najmanje tegobna za protivnika osiguranja. U rješenju kojim se određuje privremena mjera određuje se i njezino trajanje, a ako je mjera određena prije podnošenja tužbe ili pokretanja kojega drugoga postupka – i rok u kojemu predlagatelj osiguranja mora podnijeti tužbu, odnosno prijedlog za pokretanje drugoga postupka, radi opravdanja mjere.

Sud je dužan, na prijedlog predlagatelja osiguranja, produžiti trajanje privremene mjere, uz uvjet da se nisu promijenile okolnosti pod kojima je ta mjera određena. Takav prijedlog može se podnijeti samo prije nego što protekne vrijeme za koje je privremena mjera određena. Ako predlagatelj osiguranja u određenom roku ne podnese tužbu, odnosno ne pokrene drugi postupak radi opravdanja privremene mjere ili ako vrijeme za koje je određena privremena mjera protekne, sud je dužan, na prijedlog protivnika osiguranja, obustaviti postupak i ukinuti provedene radnje.

Na prijedlog protivnika osiguranja, sud je dužan postupak obustaviti i ukinuti provedene radnje ako su se okolnosti zbog kojih je mjera određena kasnije promijenile tako da više nije potrebna. Protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao.

Privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine

Privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine su posebna sredstva sudskog prisilnog osiguranja nenovčane tražbine. Te se mjere mogu odrediti ako predlagatelj osiguranja učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnim i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari (subjektivna opasnost), ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Predlagatelj osiguranja ne mora dokazati navedenu opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Pretpostavlja se da ta opasnost postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu. Lista privremenih mjera radi osiguranja nenovčanih tražbina nije taksativno određena. To može biti svaka mjera kojom se postiže svrha takvoga osiguranja.

Te mjere će u pravilu biti konzervacijskoga karaktera: zabrana otuđenja i opterećenja pokretnina na koje je upravljena tražbina, njihovo oduzimanje i povjeravanje na čuvanje predlagatelju osiguranja ili trećoj osobi; zabrana otuđenja i opterećenja dionica, udjela ili poslovnog udjela na koju je upravljena tražbina, uz zabilježbu zabrane u knjigu dionica, udjela ili poslovnih udjela, a po potrebi i u sudskom upisniku; zabrana korištenja ili raspolaganja pravima po osnovi takvih dionica, udjela ili poslovnih udjela; povjeravanje dionica, udjela ili poslovnih udjela na upravu trećoj osobi; postavljanje privremene uprave društvu; zabrana otuđenja i opterećenja drugih prava na koja je upravljena tražbina, uz povjeravanje uprave tim pravima trećoj osobi; zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine na koju je upravljena tražbina ili stvarnih prava upisanih na nekretnini na koja je upravljena tražbina, uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu; oduzimanje nekretnine i njezino povjeravanje na čuvanje i upravu predlagatelja osiguranja ili trećoj osobi; zabrana dužniku protivnika osiguranja da protivniku osiguranja preda stvari, prenese koje pravo ili obavi koju drugu nenovčanu činidbu na koju je upravljena tražbina; zabrana protivniku osiguranja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu predlagatelju osiguranja te zabrana da se provedu promjene na stvarima na koje je upravljena tražbina; nalog protivniku osiguranja da obavi određene radnje potrebne da bi se sačuvale pokretnine ili nekretnine ili da bi se održalo postojeće stanje stvari; ovlaštenje predlagatelju osiguranja da zadrži stvari protivnika osiguranja koje se kod njega nalaze i na koje se tražbina odnosi sve dok se parnica pravomoćno ne završi.

One mogu biti i anticipacijskog karaktera: ovlaštenje predlagatelja osiguranja da sam ili preko treće osobe obavi određene radnje ili nabavi određene stvari, osobito radi uspostave prijašnjega stanja; privremeno vraćanje zaposlenika na rad i plaćanje naknade za vrijeme radnoga spora, ako je to nužno za njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Konačno, one mogu biti i regulacijskoga karaktera – sud može odrediti mjeru kojom će privremeno urediti sporni odnos među strankama ako je to nužno radi sprečavanja nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, nasilja ili ako je iz drugih važnih razloga to potrebno radi osiguranja pravnoga reda. Privremene mjere koje se sastoje u zabranama i nalozima smatraju se provedenima dostavom osobi koje se tiču, odnosno zemljišnoknjižnom odjelu suda ili drugom upisniku.

Učinak zabilježbe zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini je u tome što se upisima obavljenim u zemljišnoj knjizi na temelju dobrovoljne raspoložbe protivnika osiguranja, nakon upisa zabilježbe zabrane, mogu steći u odnosu prema predlagatelju osiguranja kakva prava na nekretnini ili pravu na njoj upisanom samo ako predlagatelj osiguranja bude pravomoćno odbijen sa svojim zahtjevom u postupku koji je pokrenuo radi ostvarenja tražbine za čije je osiguranje zabilježba upisana.

Na temelju ovršne isprave stečene u postupku koji je pokrenuo protiv protivnika osiguranja radi ostvarenja tražbine za čije je osiguranje zabilježba zabrane upisana te dokaza da je osoba koja je stekla određeno pravo na nekretnini ili pravu upisanom na nekretnini na temelju dobrovoljne raspoložbe protivnika osiguranja to pravo stekla nakon upisa zabrane, predlagatelj osiguranja može izravno protiv te osobe tražiti ovrhu radi ostvarenja svoga prava utvrđenoga ovršnom ispravom. Učinak ostalih zabrana je u tome što osobe kojima je zabrana izrečena odgovaraju predlagatelju osiguranja za štetu koju su mu nanijele time što su, nakon dostave zabrane, postupile protivno zabrani.

Osobe kojima je zabrana izrečena mogu se osloboditi svoje odgovornosti tako što će položiti u sud predmete na koje se zabrana odnosi ako su za to podesni, ili tako što će ih predati čuvaru ili upravitelju koga, na njihov prijedlog, odredi sud. Otuđenje i opterećenje pokretnina koje je protivnik osiguranja obavio protivno zabrani bez pravnoga su učinka, osim ako ima mjesta promjeni pravila o zaštiti poštenoga stjecatelja.

Privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine

Privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine su posebno sredstvo sudskog prisilnog osiguranja novčanih tražbina. Te se mjere mogu odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati (subjektivna opasnost). Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati tu opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Pretpostavlja se da ona postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

Lista privremenih mjera radi osiguranja novčanih tražbina nije taksativno određena. To može biti svaka mjera kojom se postiže svrha osiguranja. Tako se može odrediti zabrana protivniku osiguranja da otuđi ili optereti pokretnine, oduzimanje tih stvari i njihovo povjeravanje na čuvanje predlagatelju osiguranja ili trećoj osobi; oduzimanje i polaganje gotovoga novca, vrijednosnih papira i sl. u sud, odnosno kod javnoga bilježnika; zabrana protivniku osiguranja otuđenja ili opterećenja svoje nekretnine ili stvarnih prava koja su na nekretnini uknjižena u njegovu korist, uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu; zabrana dužnika protivnika osiguranja da dobrovoljno ispuni svoju obvezu protivniku osiguranja te zabrana protivniku osiguranja da primi ispunjenje te obveze, odnosno da raspolaže svojim tražbinama; nalog pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa da protivniku osiguranja ili trećoj osobi, na temelju naloga protivnika osiguranja, uskrati s dužnikova računa isplatu novčanog iznosa za koji je odredba privremena mjera.

Privremenom mjerom ne stječe se založno pravo. Navedene zabrane smatraju se provedenima dostavom osobi kojoj su izrečene, odnosno zemljišnoknjižnom odjelu suda. Otuđenje i opterećenje pokretnina koje protivnik osiguranja obavi protivno zabrani bez pravnoga su učinka, osim ako ima mjesta primjeni pravila o zaštiti poštenoga stjecatelja.

Učinak zabilježbe zabrane u zemljišnoj knjizi je u tome što predlagatelj osiguranja može predložiti ovrhu radi naplate svoje tražbine kada ona postane ovršna na nekretnini uknjiženoj u zemljišnoj knjizi ili na pravu uknjiženom na nekretnini, na koje se zabrana odnosi, bez obzira na to što je poslije te zabrane treća osoba na temelju dobrovoljnog raspolaganja protivnika osiguranja, stekla i uknjižila u zemljišnu knjigu neko svoje pravo.

Ovrhu na nekretnini, odnosno pravu uknjiženom na nekretnini predlagatelj osiguranja može predložiti izravno protiv osobe koja je uknjižena kao vlasnik nekretnine, odnosno nositelj stvarnoga prava uknjiženoga na nekretnini, na temelju ovršne isprave kojom je protiv protivnika osiguranja utvrđena njegova tražbina radi osiguranja koje je zabrana zabilježena te dokaza da je osoba protiv koje se ovrha predlaže stekla vlasništvo nekretnine, odnosno pravo na nekretnini nakon zabilježbe zabrane.

Učinak zabrana izrečenih trećima je u tome što predlagatelj osiguranja može od dužnika protivnika osiguranja, odnosno pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa tražiti u parnici naknadu štete koju su mu nanijeli postupivši protivno zabrani. Predlagatelju osiguranja pripadaju i druga prava protiv tih osoba po općim pravilima obveznog prava o zabranjenim, odnosno protupravnim radnjama. U slučaju potrebe sud može odrediti i novčanu kaznu i kaznu zatvora kao privremenu mjeru.

Privremenica

Privremenica (njem. Zwishenschein, Interimsshein) ili međutomnica je isprava koja svjedoči člansko pravo u dioničkom društvu tako dugo dok se ne izda isprava o dionici. Privremenica se može izdati prije upisa dioničkog društva u sudski registar, ali i onda kad ulog u cijelosti nije uplaćen, a društvo ne želi dioničaru dati definitivnu ispravu.

Privremenica se u pravilu izdaje kao vrijednosni papir prenosiv kao i dionica. Nije li privremenica izdana kao vrijednosni papir, ima samo značajke potvrde kojom se dokazuje svojstvo dioničara i prava vezana uz njega.

Priznanica

Priznanica (engl. receipt, am. quittance, njem. Quittung) je vjerovnikova pisana izjava kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe. Naziva se još i namirom (apocha). Vjerovnik je dužan na zahtjev dužnika izdati priznanicu ako mu je izmireno, odnosno na priznanici zabilježiti da je obveza ispunjena djelomično. Ako je novčana obveza isplaćena preko banke ili pošte, dužnik dobiva primjerak uplatnice kao dokaz o ispunjenju obveze (solutio). Stoga će osim uplatnice moći zahtijevati priznanicu od vjerovnika samo ako za to ima opravdan razlog.

Ako vjerovnik odbije izdati priznanicu, dužnik može objekt činidbe položiti kod suda i u tom slučaju rješenje o sudskom depozitu zamjenjuje priznanicu. Priznanica na potpunu isplatu glavnice sadrži presumpciju da su isplaćene i kamate i sudski i drugi troškovi. Izdavanjem priznanice na kasnije dospjele obroke presumira se da su plaćeni i oni koji su dospjeli ranije. Obje su presumpcije oborive. Izdavanje priznanice ide na vjerovnikov trošak.

Poveznice: banke priznanica pošte

Proces budžetiranja

Proces budžetiranja (engl. budgeting process, njem. Finanzplanungsprozess, Budgetierungsprozess) je postavljanje i usvajanje proračuna, te kontrola i analiza odstupanja prilikom njegova ostvarenja. Proračunom se utvrđuju alternative djelovanja s njihovim pojedinačnim mjerama za neko razdoblje. Pri postavljanju, tj. izradi proračuna, važno je da kvantitativni ciljevi u njemu odražavaju kvalitativne ciljeve plana, da su sadržajni i formalizirani ciljevi međusobno usklađeni. Prihvaćanjem proračuna i oslobađanjem novca za njegovo ostvarenje sam proračun postaje cilj kojem se teži, a pojedine komponente postaju mjerila učinka za nositelje odlučivanja.

Realizacijom proračuna započinje i kontrola njegova ostvarenja. Kontrolom se pokazuju odstupanja ostvarenih i zadanih veličina, a ona je i vrlo važan izvor informiranja za korekturne odluke. Kontroling brine o sadržajnoj usklađenosti pojedinih elemenata proračuna, te tumači obuhvat pojedinih pozicija, definira što sadrži pojedina pozicija.

S obzirom na vremensku usklađenost, kontroling utvrđuje termine/rokove za obavljanje pojedinih faza izrade proračuna, definira kada treba dovršiti pojedini posao na izradi proračuna, termine tematskih sjednica posvećenih izradi proračuna itd. Zadužen je i za usklađivanje među pojedinim nositeljima odgovornosti, menedžerima, definira tko je zadužen za pojedini segment proračuna. Tako se pridonosi usklađivanju među pojedinim područjima, te usklađivanju svih područja s poduzećem kao cjelinom. Taj složeni zadatak kontroling ispunjava izradom priručnika za proračun u kojem su obrađena sva pitanja te dane upute i smjernice o metodama, sadržaju, rokovima i nositeljima procesa proračuna.

Poveznice: novca proces proračuna

Procjena kreditne sposobnosti

Procjena kreditne sposobnosti (engl. evaluation of creditworthiness, njem. Bonitätsbeurteilung) je procjena sposobnosti i spremnosti osobe da ispuni preuzete obveze. Temelji se na praćenju solidarnosti zajmotražitelja, njegove imovine, stupnja trenutne zaduženosti, analizi kvalitete programa radi kojega se želi zadužiti, sposobnosti da taj program ostvari i dr.

Na razvijenim kreditnim tržištima specijalizirale su se agencije za pružanje podataka o poduzećima. Zajmodavci mogu koristiti njihove javne publikacije ili na zahtjev mogu dobiti i specifičnije podatke.

Npr. agencija Dun & Bradstreet nudi ocjenu kreditne sposobnosti i financijske snage za oko tri milijuna poduzeća.

Prodajna cijena

Prodajna cijena (ask) je cijena po kojoj market makeri prodaju financijske instrumente.

Profit

Profit (engl. profit, njem. Profit) je vrijednost koja se utvrđuje razlikom prihoda ostvarenih realizacijom i stvarnih troškova ostvarene poslovne aktivnosti.

To je novčani iznos koji preostaje vlasniku kapitala nakon što izvrši sve isplate u vezi sa svim ostalim resursima koje poduzeće koristi. Takvo je određenje pojma obuhvaćeno pojmom poslovnog profita (business profit).

Profitna provizija

Profitna provizija (engl. profit commission, njem. Profitcourtage) je dio pozitivnog rezultata (viška prihoda nad rashodima) koji reosiguravatelj vraća reosiguraniku. Obligatni proporcionalni ugovori o reosiguranju gotovo redovito predviđaju obvezu reosiguravatelja da dio viška prihoda nad rashodima vrati osiguraniku, čime se reosiguranik želi stimulirati na razborito preuzimanje rizika i racionalno plaćanje šteta.

Ugovor precizno određuje što ulazi u prihode, a što u rashode za svrhu izračuna profitne provizije. Na strani prihoda je uglavnom premija, a na strani rashoda plaćene i rezervirane štete, provizija, operativni troškovi reosiguravatelja i gubitak iz prethodne godine.

Projekt

Projekt (engl. project, njem. Projekt) je zaokružen, cjelovit i složen pothvat čija se obilježja i cilj mogu definirati, a mora se ostvariti u određenom vremenu, te zahtijeva koordinirane napore nekoliko službi, tj. radnika zaposlenih u tim službama.

S obzirom na učestalost pojavljivanja projekata, razlikuju se: jednokratni projekti i projektni procesi. Jednokratni projekti pojavljuju se jednom ili veoma rijetko u istom načinu izvođenja, a projektni procesi ponavljaju se više puta uzastopce, slični su po načinu izvođenja i zahtijevaju ustaljeni način rukovođenja.

Poveznice: projekt pothvat project

Projektna organizacijska struktura

Projektna organizacijska struktura (engl. project organization structure, njem. Projektorganisation) je vrsta organizacijske strukture poduzeća koja se uspostavlja za realizaciju konkretnog zadatka, odnosno projekta. Riječ je o prijevremenoj organizacijskoj formi, o posebnom obliku timske organizacije.

Projektna organizacijska struktura fleksibilna je organizacija. Kad se projekt završi, projektni tim se raspušta. Projektna organizacijska struktura može biti stalna (za projekte koji se ponavljaju) i nestalna (za projekte koji se ne ponavljaju).

Prokura

Prokura (njem. Prokura);

1. poznaju je samo germanska prava, a riječ je o najširoj trgovačkoj punomoći, s tim da opseg i sadržaj obične punomoći daje nalogodavac, dok su kod prokure ovlasti i ograničenja utvrđeni zakonom. Prokurist može biti samo fizička osoba i obvezan je potpisivati tvrtku tako da ispod nje potpiše svoje ime s dodatkom iz kojeg se vidi da se radi o prokuri (p.p. = per procura). Prokuru može dati trgovačko društvo i trgovac pojedinac;

2. postoje u načelu dvije vrste prokure:

  • a) pojedinačna, kod koje trgovac daje prokuru jednom ili više prokurista, ali svaki od njih je ovlašten raditi samostalno, i
  • b) skupna ili zajednička kod koje su poslovi i radnje prokurista valjani ako postoji suglasno očitovanje volje skupnih prokurista koje se ne moraju dati istodobno. Moguća je i kombinacija pojedinačne i skupne prokure, kao i suglasnost prokurista i nekog od članova organa društva;

3. prokurist može sklapati bez posebne punomoći (dakle ex lege) sve ugovore i poduzima sve pravne radnje u ime i za račun trgovačkog društva, uključujući i zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Jedino ne može bez posebne punomoći otuđiti ni opteretiti nekretnine, davati izjave i poduzimati radnje kojima se započinje stečajni postupak ili postupak koji dovodi do prestanka društva. Davanje i prestanak prokure upisuje se u sudski registar.

Promissory note

Promissory note je vrijednosni papir common lawa koji u temeljnim obilježjima odgovara pojmu vlastite mjenice. Dok u zemljama civil law postoji viši rodni pojam mjenice, koje se onda dijele na vlastite i trasirane, common law ne sadrži takav viši rodni pojam nego poznaje promissory notes i bills of exchange (drafts).

Promissory note definira se kao bezuvjetno pisano obećanje (promise) plaćanja određene svote novca jedne osobe drugoj osobi ili po naredbi druge osobe ili donositelju. Može biti plativa na zahtjev ili u određenom ili odredivom roku.

Promjene na strani dužnika

Promjene na strani dužnika (engl. change of debtor, njem. Schuldveränderung) ne znače da je on uvijek potpuno isključen iz obveznopravnog odnosa kao što je cedent kod cesije, pa su se promjene na strani dužnika svrstale u tri skupine:

  • a) pristupanje dugu,
  • b) preuzimanje ispunjenja,
  • c) preuzimanje duga.

Promptni devizni ugovor

Promptni devizni ugovor je devizni ugovor koji se ispunjava vrlo kratko vrijeme nakon njegova sklapanja, tj. odmah ili najkasnije u roku od dva dana od sklapanja takvog ugovora.

Obje ugovorne strane istovremeno ispunjavaju svoje obveze, tako da istog dana steknu mogućnost slobodnog raspolaganja kupljenim, odnosno prodanim deviznim potraživanjem. Na taj ugovor primjenjuje se sve što se odnosi i na druge devizne ugovore.

Poveznice: ugovor devizni promptni

Prinos do dospijeća

Prinos do dospijeća (yield to maturity) je prihod od obveznica na anualiziranom nivou, ali nakon što se u obzir uzme cijena obveznice na tržištu kapitala. To je diskontna stopa koja izjednačava neto sadašnju vrijednost svih budućih novčanih tokova od obveznice s njenom trenutnom cijenom.

Prinos

Prinos (engl. yield, njem. Ertrag) je izraz od više značenja: dobit, povrat ulaganja, zarada, prihod. U zračnom prometu, prosječan prihod ostvaren po prevezenom putniku, odnosno toni robe po ATK ili RTK.

Prinos se dobiva tako da se ukupan prihod zrakoplovne kompanije, na pojedinom letu ili ukupnoj mreži letova, podijeli s njezinim ukupnim ATKs ili RTKs na pojedinom letu ili mreži letova.

Poveznice: zarada ulaganja prinos

Primarno tržište

Primarno tržište (engl. primary market, njem. Hauptfinanzmarkt) je tržište novih izdanja vijednosnica – efekata. Prodajom emisija vrijednosnica prikuplja se nova novčana štednja ili trenutno nezaposleni novac. Izdavanjem (emisijom) npr. dionica ili obveznica i njihovom prodajom završava život takvog instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu.

Poduzeća obično nemaju ni znanja ni iskustva u ovim poslovima, a teško im je i doprijeti na primarno tržište. Pomoć im obično pružaju tzv. investicijske banke ili njihove grupe, posebno ako se radi o većim iznosima emisije.

Pomoć se sastoji u analizi tržišta i mogućnosti uspjeha emisije, određivanja vrste vrijednosnog papira, cijene primarne emisije, registracije kod kontrolnih organa, raspisivanja poziva na upis, prodaji i distribuciji. Najčešće ove banke otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući tako i rizik emisije.

Primarni novac

Primarni novac (engl. primary money, reserve money, monetary base, high powered money, njem. Zentralbankgeld) je novac centralne banke koji ona stvara svojim aktivnim operacijama; kreditima bankama i državi, otkupom ili na temelju zaloga određenih vrijednosnih papira i drugim vrstama plasmana, koji ujedno predstavljaju tokove kreiranja primarnog novca ili kanale primarne emisije.

Iskazuje se u pasivi bilance centralne banke gdje su vidljivi oblici gotov novac i depozitni novac i vlasnici tog novca stanovništvo, država, banke koji ga u svojim bilancama iskazuju u aktivi. Na primarnom novcu banke temelje svoju kreditnu aktivnost i druge plasmane pa se zato i naziva novčana (monetarna) baza, na koju nadograđuju svoju (“sekundarnu”) emisiju novca kreirajući tako (“sekundarni”) svoj, tj. bankovni (depozitni, knjižni, žiralni) novac.

Emisija bankovnog novca zavisi, pored ostalog od iznosa primarnog novca, zato što banka na zahtjev vlasnika mora depozitni novac isplatiti u novcu centralne banke koji u tom slučaju ima ulogu rezervnog novca najviše kupovne snage.

Radi reguliranja monetarne baze banaka centralna banka različitim instrumentima povlači od banaka primarni novac (obvezne rezerve, blagajnički zapisi i sl.), što znači da količina primarnog novca bankarskog sustava zavisi od tokova priljeva (npr. kredita od centralne banke) i od tokova odljeva (porast obveznih rezervi i sl., isplate stanovništvu u gotovu novcu).

Obuhvat primarnog novca zavisi od konkretnih prilika od zemlje do zemlje, ali se pod tim pojmom općenito podrazumijeva gotov novac u optjecaju (novčanice i kovani novac) ili sveukupna sredstva banaka transferibilna na račun kod centralne banke u domaćoj valuti.

Primarna stopa

Primarna stopa (engl. prime rate) je kamatna stopa koju FED (Federal Reserve System – središnja banka SAD) i američke banke zaračunavaju na prvoklasne komercijalne papire. Češće označava najnižu kamatnu stopu koju američke banke (zato: U.S. prime rate) zaračunavaju prvoklasnim zajmotražiocima s najboljim kreditibilitetom. Kao najniža, ova je stopa osnovica za određivanje kamatne stope dužnicima kod kojih je veći rizik neplaćanja, kao i na druge vrste kredita. Ove se kamatne stope formiraju dodavanjem postotka kamatne marže kao riziko premije.

U praksi su kamatne stope redovito više nego što su one javno publicirane, zato što banke prisiljavaju dužnike na držanje “kompenzirajućih sredstava” na transakcijskim računima koji obično ne nose kamatu. Nakon 1972. primarna stopa je varijabilna, podložna čestim promjenama, a svaka se promjena primjenjuje odmah, za razliku od sličnih referentnih stopa (npr. LIBOR), koje se mijenjaju polugodišnje.

Poveznice: banke sad stopa primarna fed

Primarna emisija

Primarna emisija (engl. primary issue, njem. Primäremission) je emisija koju obavlja centralna (emisijska) banka, kreirajući tako primarni novac. Svojim operacijama u aktivi centralna banka stvara potraživanja banaka ili drugih izravnih komitenata na samu sebe, a svoje obveze prema njima iskazuje u svojoj pasivi. Te obveze centralne banka može na njihov zahtjev isplatiti u gotovu novcu, jer ga jedino ona emitira (tiska), što primarnom novcu tj. novcu centralne banke daje posebnu ulogu u sustavu papirne inkonvertibilne valute.

Zavisno od raspoloživog iznosa primarnog novca banke emitiraju “svoj” novac (bankovni, depozitni, knjižni) koji se u svakom trenutku može (i mora) isplatiti u novcu centralne banke, čiji je najznačajniji izraz gotov novac (novčanice i kovani novac).

Za razliku od svih ostalih banaka u sustavu čija je emisijska (kreditna) funkcija određena njezinim pasivnim poslovima, centralna (emisijak) banka je u pogledu primarne emisije teoretski neograničena i u svakom trenutku likvidna (odobravanjem kredita ona stvara primarni novac) pa se zbog toga pred centralnu banku postavljaju ograničenja posebne vrste kojima se izravno ili neizravno “ograničava” njezina primarna emisija kako bi se ostvarili ciljevi i zadaci monetarne politike zemlje koju ona utvrđuje i za koju je ona odgovorna.

Prijedlog za ovrhu

Prijedlog za ovrhu (njem. Exekutionsantrag) je pisani akt ovrhovoditelja kojim pokreće ovršni postupak. Prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji je treba provesti.

Prijedlog mora sadržavati i druge podatke koji su potrebni za provedbu ovrhe. Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave mora sadržavati zahtjev da sud naloži ovršeniku da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana dostave rješenja, namiri tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima (“mandatni tužbeni zahtjev”), i ovršni zahtjev kao i prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave.

Ovrhovoditelj može tijekom postupka, bez pristanka ovršenika, povući u cijelosti ili djelomice prijedlog za ovrhu. U tom slučaju sud obustavlja ovrhu. Ovrhovoditelj može nakon povlačenja prijedloga podnijeti novi prijedlog za ovrhu. Uz prijedlog za ovrhu treba u određenim slučajevima priložiti ovršnu odnosno vjerodostojnu ispravu te druge zakonom predviđene priloge.

Prihvat

Prihvat (engl. acceptance, njem. Annahme) je pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda. Prihvat daje stranka osobno ili njezin zakonski ili ugovorni zastupnik. Prihvatom ponude nastaje ugovor, te prihvat stoga mora sadržajno odgovarati ponudi.

Stoga, npr., izjava prihvatioca da ponudu prihvaća uz stanovite izmjene nije prihvat, nego odbijanje ponude. Sama pak izjava prihvatioca smatra se u tom slučaju novom ponudom, koja sada potječe od prvobitnog prihvatioca. Prihvat se može dati u bilo kojem obliku u kojem se može očitovati volja (može se dati i konkludentno).

Šutnja ponuđenog, u načelu, ne znači prihvaćanje ponude. Bez pravnog je učinka odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili neko drugo njegovo propuštanje smatrati kao prihvaćanje. Iznimno će i šutnja ponuđenog značiti prihvat ako ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponudiocem u pogledu određene robe, a ponudu nije odmah ili u ostavljenom roku odbio. Isto vrijedi kad osoba koja se ponudila drugom obavljati njegove naloge ili je obavljanje naloga njezina djelatnost (otpremnik, posrednik) dobiveni nalog odmah ne odbije.

Na opoziv prihvata analogno se primjenjuju pravila koja vrijede za ponudu. Ako prihvat ne stigne ponudiocu u zakonskom ili od ponudioca predviđenom roku, ponudilac prestaje biti vezan svojom ponudom. No, ako je izjava o prihvatu učinjena pravodobno stigla ponudiocu nakon isteka roka za prihvat (npr. zbog zagubljenosti u pošti), a ponuditelj je znao ili morao znati da je izjava otposlana pravodobno (npr. o odaslanju ga je pravodobno izvijestio ponuđeni), ugovor je sklopljen. Ne želi li ponuditelj više sklapanje ugovora, može najkasnije prvog idućeg radnog dana od primitka zakasnjelog prihvata izvijestiti ponuđenog da se zbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom.

Poveznice: ugovor ponuda prihvat

Prihodni centar

Prihodni centar (engl. revenue centre, njem. Einnahmenzentrum) je organizacijska jedinica u poduzeću u kojoj menedžer ima kontrolu samo nad prihodima, ali ne i nad troškovima te organizacijske jedinice. Rezultati prihodnih centara mjere se u novčanim ili/i naturalnim pokazateljima. Najtipičniji su primjer prihodnih centara organizacijske jedinice koje se bave prodajom.

Svaki prihodni centar dobiva svoj proračun prodaje, koji se izražava u naturalnim veličinama u pogledu količine proizvoda i usluga koje treba prodati, i u vrijednosnim pokazateljima u pogledu prihoda koji se tom prodajom moraju ostvariti. Prihodni je centar odgovoran za ostvarivanje proračuna prodaje, a njegova se efikasnost mjeri postotkom ostvarenog proračuna prodaje. Prihodnom centru proračunom se određuju prodajne kvote. Usporedbom stvarne prodaje s prodajnim kvotama dolazi se do spoznaje o efikasnosti prihodnih centara.

Pridržaj prava vlasništva

Pridržaj prava vlasništva (engl. retention of property right, njem. Vermögenszurückbehaltungsrecht, lat. pactum reservati dominii) je posebna odredba u ugovoru o prodaji robe na kredit na temelju koje prodavalac zadržava vlasništvo na stvari koju je predao kupcu sve dok mu kupac u cijelosti ne plati ugovorenu cijenu. Kupac je tako u prilici koristiti kupljenu stvar i prije negoli u cijelosti isplati ugovorenu cijenu.

S druge strane, prodavalac je i dalje vlasnik isporučene stvari, sve do potpune isplate ugovorene cijene. Stoga kupac ne smije prodavati stvar niti se njegovi vjerovnici mogu namiriti iz vrijednosti te stvari. U slučaju da kupac ne plati punu ugovorenu cijenu, prodavalac ima pravo podizanjem vlasničke tužbe pred sudom tražiti povrat stvari, a u slučaju stečaja kupca prodavalac ostaje vlasnikom stvari (sve pod uvjetima navedenim zakonom). Time se prodavalac štiti od nastanka štete koju bi mogao pretrpjeti u slučaju da kupcu ustupi stvar prije isplate čitave ugovorene cijene. Ovaj institut često se koristi kod prodaje stvari uz obročnu otplatu.

Prezaduženost

Prezaduženost (engl. overdebtedness, njem. Überschuldung) je gubitak kreditne sposobnosti zbog prevelikog korištenja pozajmljenih sredstva. Prezaduženost kao apsolutna kategorija ne postoji, odnosno ne postoji ta razina zaduženosti koja bi bila neizdržljiva za korisnika ako ovaj pazi da struktura ulaganja pozajmljenih sredstava po ročnosti i rentabilnosti odgovara strukturi pozajmljenih sredstava. Stoga se prezaduženost može javiti samo u slučajevima kada kreditor loše procijeni kreditnu sposobnost korisnika, ili kada dođe do naglih promjena u uvjetima poslovanja.

Postoje dva oblika prezaduženosti: prezaduženost s obzirom na likvidnost i prezaduženost s obzirom na rentabilnost.

Prvi oblik prezaduženosti pokazuje da, iako poduzeće ostvaruje veće prihode od imovine koju je kupilo iz kredita nego što ima obveze po kamatama, likvidnost te imovine nije dovoljna da na vrijeme ispuni obvezu otplate glavnice. Ta vrsta prezaduženosti generira nelikvidnost korisnika. Korisnik koji dospije u ovakve probleme može s velikom vjerojatnošću računati na to da će uspjeti uzimanjem novih kredita prebroditi nelikvidnost. Tada je izuzetno važno da se, čak i po cijenu velikog gubitka rentabilnosti, uspiju što prije namiriti preuzete obveze kako bi se sačuvalo povjerenje kreditora.

Drugi oblik prezaduženosti mnogo je opasniji iako je po pojavnom obliku blaži (manje uočljiv) od prvog. Naime, korisnik je i dalje u stanju podmirivati preuzete obveze, ali to čini tako da jedan dio glavnice koristi za podmirivanje kamate. Ovakvo stanje ne može se dugoročno održati, posebno u slučaju kada je udio kredita u ukupnoj aktivi korisnika visok. Tada se nakon određenog vremena javljaj i nelikvidnost, što dovodi do bankrota poduzeća.

Prevladavajući utjecaj

Prevladavajući utjecaj (njem. beherrschender Einfluss) je utjecaj vladajućeg društva na vođenje poslova i donošenje odluka u ovisnom društvu, i to tako da vladajuće društvo, na temelju svog pravnog položaja u ovisnom društvu, ima mogućnost utjecati da organi uprave ovisnog društva prilikom donošenja odluka donesu odluke koje odgovaraju posrednim ili neposrednim interesima vladajućeg društva.

Prevladavajući utjecaj trebao bi biti takav da se ovisno društvo ne može toga utjecaja svojom voljom “osloboditi”, da je taj utjecaj siguran. Utjecaj koji vladajuće društvo ostvaruje izravno prema ovisnom društvu smatra se neposredno prevladavajućim utjecajem.

U situaciji kada jedno vladajuće društvo ima većinsko sudjelovanje u ovisnom društvu, a to ovisno društvo ima većinsko sudjelovanje u još jednom ovisnom društvu, govori se o posredno prevladavajućem utjecaju. U tom slučaju vladajuće društvo ima posredno prevladavajući utjecaj u tome drugom ovisnom društvu. Istodobno, prvo ovisno društvo je vladajuće u odnosu na drugo ovisno društvo i u njemu ima neposredno prevladavajući utjecaj.

Poveznice: posao društvo poslova

Preuzimanje poduzeća

Preuzimanje poduzeća (engl. takeover, njem. (Betriebs)Übernahme, Aufkauf) je svako podređivanje neke tvrtke drugoj tvrtki, odnosno stanje u kojem jedna kompanija preuzima kontrolu nad drugom kompanijom. To je opći naziv za svako prebacivanje kontrolnog paketa dionica nekog poduzeća, s jedne grupe dioničara na drugu. Preuzimanje poduzeća jedan je od dva načina stjecanja poduzeća, odnosno promjene vlasništva nad poduzećem.

Preuzimanje ispunjenja

Preuzimanje ispunjenja (engl. contractual undertaking to perform the obligation of another, njem. Epfüllungsübernahme) nastaje sklapanjem ugovora između dužnika i trećeg kojim treći preuzima obvezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Treći odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje, ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu, i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

Vjerovnik je dužan u trenutku kad obveza dospije primiti ispunjenje od trećeg, jer inače pada u zakašnjenje. Ugovor koji sklapaju dužnik i treći kojim se treći obvezuje da će isplatiti dužnikov dug naziva se ugovorom o ispunjenju.

Poveznice:

Preuzimanje duga

Preuzimanje duga (engl. assumption of an obligation, njem. Schuldübernahme) je ugovor koji se, uz pristanak vjerovnika, sklapa između dužnika i trećeg kojim preuzimatelj duga stupa na mjesto ranijeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze.

O sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga. Presumira se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, a koje je ovaj učinio u svoje ime. Objekt takvog ugovora ne može biti strogo osobna dužnikova činidba.

Ako vjerovnik ne pristane na ugovor o preuzimanju duga, ugovor će imati učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja. Treći, odnosno preuzimatelj duga, može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika, a iz kojeg je nastao preuzeti dug.

Poveznice:

Preuzimanje dionica

Preuzimanje dionica (njem. Aktienübernahme);

1. izjava svakog osnivača da osniva društvo i da preuzima čvrstu obvezu na uplatu preuzetih dionica. Faktički se to obavlja potpisivanjem takve obveze, pa se stoga u njemačkoj pravnoj književnosti preuzimanje (übernahme) često naziva potpisivanje, (Zeichnung), a švicarsko zakonodavstvo ga tako i naziva: Aktienzeichnung. Preuzimanje dionica još ne znači uplatu kapitala, nego samo stvaranje pravnog temelja za ulaganje kapitala. Preuzimanje dionica u hrvatskom pravu ne označuje trenutak osnivanja društva, nego samo jedan od čimbenika (fraza) njegova osnivanja,

2. Preuzimanje dionica obavlja se izjavom kod javnog bilježnika, s time da izjava obvezatno sadrži: nominalnu svotu dionica koje se preuzimaju, svotu na koju se izdaju, rod dionica ako se izdaju u više rodova, glase li na ime ili na donositelja, te kada će se i na koji način uplatiti (u novcu, stvarima ili pravima).

Poveznice:

Prenosivi akreditiv

Prenosivi akreditiv (engl. transferable letter of credit, njem. übertragbares Akkreditiv) prema UCP za dokumentarne akreditive je onaj kod kojeg korisnik može zatražiti od banke ovlaštene za plaćanje, odnosno ispunjenje akreditivne obveze, odnosno – u slučaju slobodno negocijabilnog akreditiva – banke koja je izrijekom ovlaštena da bude transferna banka, da stavi akreditiv na raspolaganje jednom ili više ostalih korisnika.

Na nastanak prenosivog akreditiva utjecala je okolnost što u međunarodnom trgovačkom prometu prodavaoci robe često ne nastupaju u svoje ime i za svoj račun, već kao posrednici ili komisionari ili agenti stvarnih prodavalaca. Onda kada je to slučaj i kada kupci za takav položaj prodavatelja znadu i s njime su suglasni, prenosivi akreditiv olakšava odvijanje čitavog posla. Budući da takvi slučajevi ne pretežu, akreditivi nisu prenosivi osim ako je akreditivna banka izričito označila da je prenosiv. Onda kada akreditiv nije prenosiv dokumenti u pravilu trebaju glasiti na bančina nalogodavca kao kupca, s tim da se podrazumijeva kako fakturu izdaje korisnik akreditiva koji je ujedno i prodavalac robe, a ako tim uvjetima ne bi bilo udovoljeno, banka bi bila ovlaštena odbiti isplatu.

Različito od toga, onda kada je akreditiv prenosiv, njegov korisnik daje banci upute koje se tiču prijenosa (druge svote, drugi rokovi podnošenja, drugi korisnik), s posljedicom što će dokumente koji glase na bančina nalogodavca supstituirati dokumenti koji glase na prvog korisnika i što će drugi korisnik ili korisnici banci podnijeti i svoju fakturu naslovljenu na prvog korisnika. Ako nije drukčije navedeno u akreditivu, prenositi akreditivi su prenosivi samo jedanput.

Premijska štednja

Premijska štednja je oročena štednja kod koje banka klijentu po isteku oročenja, osim redovne kamate, isplaćuje i dodatnu premiju na iznos ukupno obračunate redovne kamate. Postotak premije ovisi o roku oročenja pa što je rok oročenja duži, to je i premija na kamatu veća.

Mogućnost premijske i dinamičke štednje RBA nudi pod zajedničkim nazivom RBA Štednja PLUS.

Prelevmani

Prelevmani (engl. levy, surtax, njem. Abschöpfung) je posebna vrsta dadžbina koje se naplaćuju na poljoprivredne proizvode koji se uvoze u EZ iz trećih zemalja. Naplaćivanjem prelevmana osigurava se izjednačavanje domaćih cijena u EZ-u i svjetskih, u pravilu nižih cijena, a time i povlastice za domaće proizvode.

Novac prikupljen naplatom prelevmana ulazi u proračun zajednice čiji velik dio se koristi za subvencioniranje i razvoj poljodjelstva. Prelevmani na mliječne proizvode koriste se za unapređivanje, promicanje i istraživanje tržišta mlijeka i mliječnih prerađevina.

Prelevmane utvrđuje komisija u suradnji s upravnim od odborom, u skladu s propisima zajedničke agrarne politike EZ-a. Postoji više izbora temeljan obračuna prelevmana kao što su indikativne cijene koje proizlaze iz razlike između cijene proizvoda franko-granice zemlje izvoznice (cijena CAF) i početne cijene u EZ-u (prox deseuil).

U slučaju zaštitnih cijena prelevmani sadrže dva sastojka obračuna: nepromjenjivi, koji osigurava zaštitu procesa prerade, i promjenjivi, koji izjednačava razliku između svjetske cijene (cijena ponude franko-granica) i domaće cijene sastojaka žitarica u prerađenom proizvodu.

Prekarij

Prekarij (engl. precarious contract, njem. Prekarium) je ugovor po kojemu jedna strana prepušta drugoj strani neku stvar na besplatnu uporabu do opoziva. Npr. predaja pisaćeg stroja određenoj osobi da je koristi do opoziva. Ako se zatraži povrat, a prekarist ga ne vrati, govori se o stjecanju posjeda zlouporabom povjerenja ili na izmoljeni način (precario modo).

Prekarij je u biti podvrsta ugovora o posudbi kad je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha ni vrijeme uporabe.

Povezana društva

Povezana društva (engl. related enterprises, njem. verbundene Unternehmen) su pravno samostalna društva koja u međusobnom odnosu mogu stajati kao:

  • 1. društvo koje u drugom društvu ima većinski udio ili većinsko pravo u odlučivanju;
  • 2. ovisno i vladajuće društvo;
  • 3. društvo s uzajamnim udjelima;
  • 4. društva povezana poduzetničkim ugovorom.

Povezano poduzeće

Povezano poduzeće (engl. associated company, related company, njem. verbundenes Unternehmen, Beteiligungsgesellschaft):

1. kompanija u kojoj druga kompanija ima zlatan ali ne i kontrolni udio u vlasništvu (obično od 20 do 50%). Ta druga kompanija može imati utjecaj na komercijalnu i financijsku politiku preko svog predstavnika u upravnom odnosno nadzornom odboru ili preko znatnog dijela glasačkih prava iz dionica koje posjeduje. Povezana kompanija u osnovi ostaje autonomna sa svojim menedžmentom, politikom i godišnjom bilancom. Takva kompanija nije podružnica (subsidiary) druge kompanije nego je djelomično kontrolirana;

2. oznaka za kompanije koje su partneri u zajedničkom ulaganju (joint venture) ili konzorciju (consortium).

Povlačenje dionica

Povlačenje dionica (njem. Einziehung von Aktien) je način smanjenja temeljnog kapitala dioničkog društva. Povučene dionice gube svoju vrijednost budući da se moraju poništiti, a kako zbroj nominalnih vrijednosti dionica čini temeljni kapital, povlačenjem dionica i on se smanjuje. Dok se u drugim oblicima smanjenja temeljnog kapitala smanjenje odnosi na sve dionice, povlačenje dionica ograničuje se samo na neke od dionica.

Povlačenjem su prije svega pogođeni imatelji povučenih dionica, jer oni gube članska prava glede takvih dionica, makar im za njih i bude što plaćeno. S druge strane i vjerovnika se tiče ovaj način smanjenja temeljnog kapitala, jer se za povučene dionice isplaćuju svote iz imovine društva, a čime se ona smanjuje, pa treba vjerovnicima pružiti osiguranje.

Zakonodavstva obično ne propisuju ovisi li o supstratu imovine društva mogućnost povlačenja dionica, ali će češće do toga doći u slučajevima kada se imovina društva sastoji od prava koja prestaju tijekom vremena (npr. patenti, koncesije), ili stvari koje se s vremenom sasvim ili većim dijelom iscrpe (npr. rudnici, naftni izvori, šume – ali u smislu drvne mase, a ne zemljišta, i sl.). No razlozi za povlačenje dionica mogu biti i sanacija (ozdravljenje) društva, vraćanje dioničarima onoga što su uplatili, ali i da se nekog isključi iz društva i sl.

Ponekad se povlačenje dionica naziva i amortizacijom, što ne treba prenositi u naše nazivlje, jer amortizacija označuje i poništenje dionica, tj. proglašavanje dionica nevažećim po propisima o amortizaciji vrijednosnih papira, pa bi u svezi s dionicama jedan termin označavao dvije različite stvari. Osim toga, imamo izvrsne domaće izraze: povlačenje i poništenje. Isto tako povlačenje dionica treba razlikovati od oduzimanja dioničaru dionice zbog nepravodobne uplate (kaduciranje), koja je usmjerena protiv nesavjesnog dioničara, a povlačenje ima svrhu smanjenje temeljne glavnice.

Od povlačenja dionica razlikujemo pribavljanje vlastitih dionica kao općeg instituta, kod kojeg je stjecanje vlastitih dionica sa svrhom smanjenja temeljnog kapitala društva samo jedna od šest dopuštenih mogućnosti. Društvo može povući dionice na dva načina: prisilno, tj. kad imatelji dionica ne predaju dionice društvu dragovoljno, već stoga što je to statutom tako predviđeno, i povlačenjem vlastitih dionica društva, tj. kad samo društvo stekne vlastite dionice pa ih onda odluči povući.

Povlaštene dionice

Povlaštene dionice (engl. preferred stocks, njem. Prioritätsaktien, Vorzugsaktien) su dionice povlaštene u odnosu na redovite jer imaju prednost u naplati dividendi i druge povlastice. Zbog toga se nazivaju i povlaštenim, odnosno prioritetnim dionicama.

U pravilu je povlaštenost takvih dionica povezana s ograničavanjem određenih prava koje nose redovite dionice. To su npr. ograničenje prava upravljanja dioničkim društvom, ograničen iznos dividendi i sl. Zbog toga se ovi vrijednosni papiri nazivaju i hibridnim vrijednosnim papirima.

Povlačenje poslovnih udjela

Povlačenje poslovnih udjela (njem. Einziehung von Geschäftsanteilen), u društvu s ograničenom odgovornošću u hrvatskom je pravu uređeno odredbom čl. 419. ZTD čiji uzor je bila odredba par. 34. njemačkog GmbHG.

Povlačenjem poslovnog udjela prestaje i poslovni udjel i članstvo njegova imatelja u društvu, ali bez promjene u temeljnom kapitalu društva. Stoga se zbog povlačenja udjela mijenja položaj preostalih članova društva, tj. i međusobni omjer njihovih udjela i omjer tih udjela prema temeljnom kapitalu društva. U poredbenom pravu razlikuje se povlačenje udjela uz suglasnost njegova imatelja i bez te suglasnosti. U prvom slučaju za dopustivost povlačenja poslovnog udjela potrebno je, ali i dovoljno, da takva mogućnost bude predviđena društvenim ugovorom.

No za povlačenje udjela bez suglasnosti njegova imatelja potrebno je da društvenim ugovorom pretpostavke takvog povlačenja budu utvrđene prije nego što je ta osoba stekla poslovni udjel. Bit ove razlike je u tome što je za dopustivost povlačenja udjela bez suglasnosti njegova imatelja potrebno da on za tu mogućnost i točne uvjete njezine primjene znade prije nego što je stekao poslovni udjel u tom društvu. S druge strane, ako je s povlačenjem svog udjela suglasan, onda prestaje važnost poznavanja uvjeta povlačenja pa ih i nije potrebno utvrđivati društvenim ugovorom.

Povlačenje udjela može biti naplatno ili besplatno. Njemačko pravo stoji na stajalištu da je mogućnost isplate iz imovine koja prelazi temeljni kapital pretpostavka naplatnog povlačenja poslovnog udjela. Ovaj zaključak mogao bi se izvesti i za hrvatsko pravo, i to na temelju odredbe čl. 419. st. 3. u vezi sa čl. 406. st. 1. ZTD. Ni ZTD ni poredbeni propisi ne uređuju institut povlačenja poslovnog udjela detaljnije, već vrlo šturo.

Poveznice: besplatno ugovor pravo

Povlaštene dionice bez prava glasa

Povlaštene dionice bez prava glasa (engl. non voting shares, njem. Vorzugsaktien ohne Stimmrecht);

  • 1. inačica povlaštenih dionica. Zakonom su naime povlaštene dionice razvrstane u dvije temeljne skupine: one koje su povlaštene i daju pravo glasa na glavnoj skupštini i one koje su povlaštene ali ne daju pravo glasa na glavnoj skupštini;
  • 2. ukupna nominalna svota svih povlaštenih dionica bez prava glasa ne može prijeći polovinu svote temeljnog kapitala društva.
  • Svrha je takve prisilne norme sprečavanje mogućnosti koncentracije prava odlučivanja na glavnoj skupštini dioničara koji ukupno sudjeluju s manjim udjelom u temeljnom kapitalu. Zbog toga što se dioničari ovih dionica odriču prava odlučivanja na glavnoj skupštini, u pravilu imaju povlastice kad je riječ o podjeli dobitka. Dođe li društvo u situaciju da im ne može isplatiti dobitak, izgubila bi se gospodarska svrha takvih dionica, jer pored toga što ne daju pravo glasa, ne bi donosile ni dobitak.
  • Stoga u prilikama kad se dioničarima povlaštenih dionica bez prava glasa ne mogu isplatiti u jednoj godini u cijelosti ili djelomično povlaštene svote dobitka, pa im se to ne nadoknadi ni u idućoj godini, uz svotu koju imaju primiti i za tu godinu, po zakonu stječu pravo glasa na glavnoj skupštini i mogu ga ostvarivati sve dok im se ne isplate zaostaci.
Poveznice: dionice pravo

Povrat na prodaju

Povrat na prodaju (engl. return on sales; krat. ROS, njem. Absatzerlös) je postotak profita nakon oporezivanja od ostvarene prodaje. Uz ROI ( povrat ulaganja), to je najčešći pokazatelj poslovne uspješnosti.

Poveznice: prodaja

Povrat ulaganja

Povrat ulaganja (engl. return on investment, krat. ROI, njem. Kapitalrendite) je postotak neto profita nakon oporezivanja (after-tax net profit) od investicije poduzete za ostvarivanje toga profita. Jedan od najčešće rabljenih pokazatelja u zapadnom poslovnom okruženju za ocjenjivanje uspješnosti investicijskih pothvata.

Poveznice: posao investicije neto

Prag likvidnosti

Prag likvidnosti (engl. liquidity treshold, njem. Liquiditätsschwelle) je točka, tj. obujam proizvodnje, u kojoj se ostvarenim prihodima pokrivaju svi varijabilni troškovi proizvodnje i jedan dio fiksnih troškova. To je količina proizvodnje i iskorištenja kapaciteta kod koje se tekućim primicima pokrivaju svi tekući izdaci. Daljnjim povećanjem stupnja iskorištenja kapaciteta povećavaju se primici više nego što se povećavaju izdaci, tako da nastaje povećanje likvidnosti i stvara se rezerva likvidnosti.

U situaciji ispod praga likvidnosti proizvodi se manja količina proizvoda, radi se s manjim stupnjem iskorištenja kapaciteta, te se takvim obujmom prihoda ne mogu pokriti ni varijabilni troškovi u cijelosti. Posljedica je nelikvidnosti poslovanja, situacija kad su izdaci veći od primitaka.

Pranje novca

Pranje novca (engl. money laundering, njem. Geldwäsche) znači pretvaranje tzv. “prljavog” novca ili druge imovinske koristi pribavljenih kriminalnim ili drugim protuzakonitim radnjama (obuhvaćenih pojmom tzv. predikatnog k. d.) u “čist” novac, naime onaj koji se može upotrijebiti i koristiti kao legalni prihod u bankovnim, trgovačkim, kupoprodajnim, investicijskim, poduzetničkim i drugim poslovima ili načinima ulaganja. Znači, ona imovinska korist, najčešće u konačnici novac, koji bi se prema postojećim zakonima trebao oduzeti kao rezultat k. d., koristi se kao i svaki drugi zakonitim načinom stečeni dohodak. Time se pokušava ne samo prikriti počinjeno k. d. i njime postignuta imovinska korist nego se njegovom daljnjom uporabom stvara konkurencija s onima koji nekriminalnom djelatnošću ostvaruju prihode svojeg poslovanja.

Smatra se da je pojam “pranje novca” prvi upotrijebio engleski časopis The Guardian pišući 1973. o 200.000 dolara namijenjenih republikanskoj predizbornoj kampanji u SAD-u, odnesenih u kovčezima u Meksiko radi stavljanja u optjecaj. Postupak pranja novca odvija se u tri faze: stavljanje (engl. placement) kao prva faza sastoji se od fizičkoga ulaska gotovine kriminalnog porijekla u financijski sustav preko bankarskih pologa, novčanih naloga ili elektronskim transferom preko državnih granica. Iduća je faza polaganje (engl. layering) pod kojim se podrazumijeva niz složenih financijskih transakcija kojima se prikriva pravo porijeklo novca. Krajnji cilj ove faze u procesu pranja novca sastoji se u onemogućavanju povezivanja takvih sredstava s njihovim izvorom. Konačna je faza u procesu pranja novca integracija (engl. integration) kojom se “prljavi novac” ugrađuje u tzv. “čiste fondove” i ničim više ne razlikuje od zakonito stečenog novca.

Smatra se da se godišnje u svijetu “opere” oko 900 milijardi dolara od čega gotovo polovica novca dolazi iz ilegalne trgovine drogama. To upućuje na povezanost pojave pranja novca s organiziranim kriminalom koji u najvećem opsegu stoji iza ilegalne trgovine drogama. Ono što osobito otežava organiziranu akciju svih društvenih čimbenika politike suzbijanja kriminaliteta u borbi protiv pranja novca jesu vrlo brojne i raznovrsne metode pranja novca koje se iz dana u dan mijenjaju i prilagođavaju mjerama poduzetim radi njihova otkrivanja i suzbijanja.

Od niza metoda valja spomenuti samo neke: krijumčarenje gotovine – fizički transport gotovine u stranu državu gdje se novac polaže u banku i uskoro postaje neprepoznatljiv; konstrukcija (engl. structuring) – velika financijska transakcija pretvara se u niz malih s malim iznosima novca (tako je jednom prilikom oprano 29 milijuna dolara u malim svotama od 10 i 20 dolara prebacivanih u Ekvador); lažne kompanije – tzv. “shell kompanije” (engl. shell: ljuska) prikrivaju sredstva pranja novca, a “front kompanije” (engl. front: prednja strana, lice, čelo, pročelje) obavljaju legalne poslovne aktivnosti radi prikrivanja pranja novca; kockarnice – osoba s gotovinom dolazi u kockarnicu, dobiva žetone, odigra nekoliko serija i za većinu preostalih žetona traži isplatu koju potom deponira na račun trećih osoba itd.

U izvorima međunarodnog k. p. za pranje novca relevantna je Konvencija VE o pranju, traganju, zapljeni i konfiskaciji prihoda od kaznenih djela i Konvencija UN o transnacionalnom organiziranom kriminalu. U hrvatskom k. p. pranje novca inkriminirano je k. d. prikrivanja protuzakonito dobivenog novca u čl. 279. KZ.

Prava

Prava (engl. rights, njem. Rechte) su vrijednosni papiri koji se izdaju postojećim dioničarima na proporcionalnoj osnovi prilikom novih emisija dionica prema kojima oni imaju pravo prvokupnje novoemitiranih dionica po fiksnoj cijeni. Na taj način svaki dioničar može kupiti onaj dio nove emisije običnih dionica u kojem postotku drži glavne redovne dionice poduzeća.

Razlozi emisije novih dionica jesu osiguranje prava prvokupnje dionica nove emisije ako je ono određeno aktom o inkorporiranju (osnivanju), osiguranje njihova stečenog udjela u kontroli (vlasničkoj glavnici) poduzeća te osiguranjem postojećih dioničara od rizika razvodnjavanja njihova kapitala zbog emisije novih dionica po cijenama nižim od tekućih tržišnih cijena prije emisije.

Sa stajališta dioničkog poduzeća osnovni je razlog emisije novih redovnih dionica s pravima smanjenje troškova emisije jer se postojeći dioničari motiviraju za uspjeh emisije, te povećanje lojalnosti dioničara prema svom poduzeću. Potencijalna opasnost emisije novih redovnih dionica s pravima leži u mogućnosti gubitaka onih dioničara koji ne iskoriste dobivena prava.

Osnovne karakteristike prava jesu da su

  • 1. instrument osiguranja prava prvokupnje,
  • 2. izvedeni iz nove emisije redovnih dionica,
  • 3. emitirani uz privilegiranu cijenu (nižu od tekuće tržišne cijene dionica),
  • 4. samostalni vrijednosni papiri jer se mogu slobodno prodavati i
  • 5. kratkoročni vrijednosni papiri jer se izdaju samo za novu emisiju redovnih dionica.

Prava su tržišni vrijednosni papiri. Njihova cijena ovisi o razlici između više tržišne cijene dionica i niže fiksne cijene garantirane u pravu. Upravo ta razlika cijena redovnih dionica determinira i intrinzičnu vrijednost prava. Kada se dionice prodaju neposredno nakon objavljivanja emisije dionica s pravima, mogu se prodati bez prava (engl. ex rights) jer ona pripadaju prijašnjem vlasniku koji je registriran u listi dioničara ili se dionice mogu prodavati s pravima (engl. rihts on), što ovisi o datumu koji određuje burza kada se dionice prodaju bez prava.

Prava iz stvarnog tereta

Stvarni teret daje svomu korisniku stvarno pravo na nekretnini koju opterećuje ovlašćujući ga da mu se na teret njezine vrijednosti ponavljano

  • a) daju stvari ili
  • b) čine radnje koje su sadržaj toga stvarnog tereta.

Stvarnim teretom može biti opterećena nekretnina koja je sposobna biti predmetom založnoga prava, a i zajedno više takvih nekretnina. S opterećenom nekretninom opterećene su i sve njezine pripadnosti. Što vrijedi za nekretninu, vrijedi i za suvlasnički dio nekretnine.

Nekretnina može biti opterećena stvarnim teretom,

 

  • a) bilo u korist svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) ili
  •  

  • b) nositelja prava građenja na njoj,
  •  

  • c) bilo u korist određene osobe.
  • Sadržaj stvarnoga tereta je činidba na koju korisnik ima pravo na teret vrijednosti opterećene nekretnine. Sadržaj stvarnoga tereta može biti moguća, dopuštena i određena ili barem odrediva činidba ponavljanih davanja stvari ili novca, ili činjenja koja imaju novčanu vrijednost, a nije nužno da je u vezi s gospodarskom namjenom opterećene nekretnine, niti da služi za ostvarivanje gospodarske svrhe korisnikove nekretnine.

    Činidba jednokratnoga davanja ili činjenja koje ima novčanu vrijednost može biti sporedni sadržaj stvarnoga tereta. Stvarni teret obvezuje svagdašnjega vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nekretnine. Ova obveza prenosiva je samo zajedno s opterećenom nekretninom, a s prelaskom vlasništva opterećene nekretnine na drugu osobu ujedno prelazi i obveza, koja ne zastarijeva.

    Poveznice: nekretnine pravo

    Pravilo 72 za ulagače

    Pravilo 72 omogućava brzi orijentacijski izračun:

    • a) broja godina koje su potrebne da se udvostruči imovina uz određeni godišnji prinos
    • b) visine prinosa koji je potreban da se udvostruči imovina u zadanom broju godina

    Primjena pravila

    Za odgovor na pitanje koliki je broj godina potrebno ulagati da se imovina udvostruči uz određeni godišnji prinos, podijelite 72 s vrijednostima mogućeg godišnjeg prinosa.

    Formula je: 72 : visinom_prinosa =  broj godina

    Npr. uz godišnji prinos od 10% koliko godina je potrebno da se vrijednost moje imovine udvostruči?  Odgovor je 72 : 10= 7,2 godine

    Za odgovor na pitanje koliki prinos mora biti da bi se imovina udvostručila u zadanom vremenu, podijelite 72 sa zadanim brojem godina.

    Formula je : 72 : brojem_godina = visina prinosa

    Npr. koliki prinos mora biti da bi se moja imovina udvostručila za 5 godina?  Odgovor je 72 : 5 = 14,4 % godišnje.

    Ograničenje pravila 72 jest da vrijedi samo za izračune do 20% godišnjeg prinosa. Za godišnje prinose veće od 20% primjena pravila dovodi do distrozija i nepouzdanih rezulata.

    Pravna osoba

    Pravna osoba (engl. legal person, njem. juristische Person) je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Kroz cijelu povijest pravne osobe sporno je pitanje u kojem trenutku stječe društvena tvorevina ili društvena organizacija pravni subjektivitet.

    Osnovna je dvojba u pitanju mora li pravni subjektivitet pravnoj osobi biti priznat izravno ili neizravno nekim propisom ili to nije potrebno. U pravnoj znanosti se smatra da su potrebne najmanje tri pretpostavke da bi se neka društvena tvorevina mogla priznati kao subjekt u pravnim odnosima. Prva je da društvena tvorevina mora imati razmjerno čvrstu i trajnu organizaciju, da mora prema vanjskom svijetu predstavljati organizacijsko jedinstvo. Druga pretpostavka je da organizacija ima zasebnu imovinu, odvojenu od imovine njezinih članova. Treća je pretpostavka priznanje pravne sposobnosti koja se ostvaruje u tri različita sustava.

    Po sustavu slobodnog udruživanja pravna osoba nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta. Nadležnom državnom tijelu mora se podnijeti prijava, koja, međutim, nema konstitutivni karakter. Po sustavu normativnog akta društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost na dva načina. U prvom je redu moguće da se izravno propisom, i to singularnom odredbom, osnuje neka točno određena, dakle već individualizirana pravna osoba. U drugoj se varijanti u posebnim propisima određuju pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. Međutim, pravna se osobnost stječe tek registracijom. Nadležno tijelo ispituje samo jesu li ispunjene po zakonu određene pretpostavke. Ako jesu, mora izvršiti registraciju.

    Po sustavu koncesije, društvena tvorevina dobiva pravnu sposobnost posebnim aktom upravnog tijela – odobrenjem. Ono se daje po diskrecijskoj ocjeni. U našem pravnom poretku ne postoji kruti i isključivi sustav koji bi beziznimno vrijedio za postanak svih vrsta pravnih osoba, bez obzira na njihov karakter. Naše zakonodavstvo, praksa, a i teorija sve više se priklanjaju normativnom sustavu u njegovim različitim varijantama. Time se ne isključuje i mogućnost sustava koncesije, ali samo kao iznimka npr. za udruženja stranaca i zadužbine.

    Jedinice lokalne samouprave stječu pravnu osobnost direktno propisom. Sustav normativnog akta u nas se tradicionalno primjenjuje za stjecanje pravne osobnosti privrednopravnih subjekata, društvenih organizacija, udruženja građana, a u najnovije vrijeme i političkih organizacija, odnosno stranaka. Za sve spomenute vrste pravnih osoba postoje posebni papiri kojima se određuje da ti subjekti stječu pravnu i poslovnu sposobnost upisom u sudski registar (za trgovačka društva), odnosno registar koji se vodi kod nadležnog tijela uprave.

    Pored pravne, pravna osoba ima poslovnu i deliktnu sposobnost. Pravna sposobnost pravne osobe određuje se statutom. Kod nekih pravnih osoba umjesto naziva “statut” rabi se naziv “pravila”, a neke se pravne osobe osnivaju ugovorom (npr. javno trgovačko društvo). Poslovna sposobnost pravne osobe znači da ona može biti nositelj prava i obveza i ta prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Kao što fizička osoba može povrijediti ugovorne i zakonske obveze i kao što može počiniti tzv. građanski delikt, isto tako i pravna osoba može počiniti sve te vrste štetnih radnji. Prema dosadašnjim rezultatima pravne znanosti, pravne se osobe mogu podijeliti u četiri osnovne vrste – pravne osobe javnog prava i pravne osobe privatnog prava te korporacije i zaklade.

    U pravne osobe javnog prava ubrajaju se u pravilu države, jedinice lokalne samouprave i uprave, različite ustanove koje dobivaju sredstva iz državnog proračuna, javna poduzeća i dr. Sve ostale pravne osobe ulazile bi u pravne osobe privatnog prava (trgovačka društva, udruženja građana itd.). Za građansko pravo značajnija je dioba na korporacije i zaklade. Dioba pravnih osoba na korporacije i zaklade temelji se na supstratu pravne osobnosti.

    Korporacija je organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalan pravni subjekt, različit od pojedinaca koji su članovi korporacije. Među tipične korporacije ubrajaju se npr. dionička ili akcionarska društva. Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost (građanska pravna osoba). Pravna osoba može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom). Ako je pravna osoba bila kreirana radi postizanja određenog cilja, može prestati i ostvarenjem tog cilja. Pravna osoba može prestati i zbog toga što se broj članova smanjio ispod određenog broja koji je, npr. predviđen statutom pravne osobe. Za korporaciju se npr. traži postojanje tri člana prema pravilu tres faciunt collegium (trojica čine društvo). Pravna osoba može prestati i odlukom članova koji je sastavljaju kao i nestankom imetka. Pravna osoba prestaje i stečajem.

    Pravo građenja

    Pravo građenja;

    1. ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje ovlašćuje svoga nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti. Pravo građenja je u pravnom smislu izjednačeno s nekretninom. Zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište. Tko je nositelj prava građenja taj je i vlasnik zgrade koja je pripadnost toga njegova prava, a glede zemljišta koje je opterećeno pravom građenja ima ovlasti dužnosti plodouživatelja; svaka tome suprotna odredba je ništava. Nositelj prava građenja dužan je vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije što drugo određeno. Pravo građenja ima sadržaj s kojim je osnovano, ako nije kasnije zakonito izmišljen; tko tvrdi da je izmijenjen, treba to dokazati. Pravo građenja ne može se odvojiti od zemljišta koje opterećuje, pa tko na bilo kojem pravnom temelju stekne vlasništvo opterećenoga zemljišta, stekao je zemljište opterećeno pravom građenja, ako zakonom nije drukčije određeno.

    2. Nositelj prava građenja je osoba u čiju je korist to pravo osnovano ili je na nju prešlo. Vlasnik zemljišta može biti nositelj prava građenja na svome zemljištu. Pravo građenja je otuđivo i nasljedivo kao i druge nekretnine, ako nije što drugo određeno. Pravo građenja je moguće opteretiti služnostima, stvarnim teretima i založnim pravom. Zgrada koja je izgrađena dio je prava građenja, pa se prenosi, nasljeđuje i opterećuje zajedno s pravom građenja. Pravo građenja osniva se na temelju pravnoga posla vlasnika nekretnine koja se opterećuje, a i odlukom suda. Pravo građenja je osnovano kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

    Pravo plodouživanja

    Pravo plodouživanja (njem. Fruchtniesstung, Niessbrauch, lat. ususfructus);

    1. osobna služnost koja svojega nositelja (plodouživatelja) ovlašćuje da se u svakom pogledu služi nečijom stvari (poslužna stvar) u skladu s njezinom namjenom, čuvajući njezino sućanstvo. Pravo plodouživanja može postojati:

    • a) poslužnoj stvari koja je nepotrošna, bilo pokretna ili nepokretna, kao i na više pokretnih stvari zajedno; na potrošnim stvarima moguće je samo nepravno plodouživanje, te
    • b) na pravu koje daje plodove ili druge koristi; u tom se slučaju uzima da je to pravo stvar, pa se na odgovarajući način primjenjuje ono što je određeno za stvari.

    Predmet svakog prava plodouživanja je stvar zajedno sa svim svojim pojedinostima. Pravo plodouživanja iste poslužne nekretnine, može imati i više osoba, u kojem je slučaju svaka samostalni nositelj svojega dijela prava plodouživanja, osim kad su u takvu odnosu da im pravo plodouživanja ili neki dio toga prava pripada zajednički; u sumnji se uzima da svakoj pripada jednaki dio prava plodouživanja. Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik prava plodouživanja koje tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlašćuje njegovo pravo;

    2. plodouživatelj je ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom , da je posjeduje kao nesamostalni posjednik te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja sućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari. Plodouživatelj može pravnim poslom prepustiti drugoj osobi izvršavanje svojih ovlasti. Vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo.

    Poveznice: nekretnine pravo

    Pravo prvenstva dioničara

    Pravo prvenstva dioničara (njem. Bezugsrecht) je pravo dioničara na kupnju novoizdanih dionica prije nego što se ponude na kupnju drugim osobama. Ovo pravo omogućava postojećim dioničarima da očuvaju dotadašnji omjer u temeljnom kapitalu. Često je povezano uz povlaštenu kupnju novoizdanih dionica, obično uz kupnju po fiksiranim cijenama ili iz novoizdanih dionica na zajam.

    Pravo prvenstva pri upisu novih dionica temeljni je i sastavni dio članskih prava dioničara po samom zakonu, te ne ovisi o statutu ili odluci glavne skupštine mogu li dioničari imati to pravo, niti se ono može unaprijed isključiti. Zakon je samo omogućio u slučaju povećanja temeljnog kapitala ulozima da zajedno s odlukom o povećanju može biti donijeta i odluka o isključenju ili ograničenju prava prvenstva, i to s 3/4 glasova koji čine temeljni kapital zastupljen na skupštini pri donošenju odluke. Statutom se ovi uvjeti mogu samo otežati, a ne olakšati.

    Poveznice: dionica pravo zakon o

    Pravo prvokupa

    Pravo prvokupa (engl. pre-emption right, njem. Vorkaufsrecht) je pravo određene osobe da je vlasnik određene stvari koju kani prodati obavijesti o toj prodaji i da joj ponudi da tu stvar otkupi po uvjetima koje nudi ostalim osobama, prije nego što je ponudi drugim potencijalnim kupcima. Tek ako ta osoba odbije kupiti stvar, odnosno ne odgovori na ponudu u razumnom ili ugovorenom roku, vlasnik je može ponuditi na prodaju drugim osobama.

    Ako bi vlasnik prodao stvar drugoj osobi, a da o tome nije obavijestio osobu koja ima pravo prvokupa, odnosno ako bi tu stvar prodao po uvjetima povoljnijim od onih koje je ponudio osobi s pravom prvokupa, ta osoba ima pravo, pod određenim uvjetima i u određenom roku pobijati valjanost takvog ugovora i zahtijevati da joj se stvar proda po uvjetima po kojima je bila prodana drugoj osobi.

    Pravo prvokupa nije ograničeno samo na stvar i ono se može odnositi i na dionicu, poslovni udjel ili drugi vrijednosni papir. Posebno treba imati na umu da se pravo prvokupa dionica za društvo ili članove dioničkog društva ne može odrediti statutom, jer se njime ne mogu odrediti druga ograničenja osim onih koja su zakonom izričito dopuštena. Neki ili svi dioničari mogu međusobno obveznopravnim ugovorom ugovoriti pravo prvokupa dionica, a takvi ugovori su unutrašnja stvar suugovaratelja i prema društvu i trećima nemaju pravni učinak.

    Poveznice: dionica pravo ugovori

    Predmet ovrhe i osiguranja

    Predmet ovrhe i osiguranja (njem. Exekutionsgegenstand und Sicherungsgegenstand) je stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine. Određene ovršne radnje odnosno radnje osiguranja mogu se odrediti i neposredno provesti i protiv ovršenika i drugih osoba. Može li neka stvar ili neko pravo biti predmet ovrhe ili osiguranja, odnosno jesu li ovrha ili osiguranje na nekoj stvari ili pravu ograničeni, ocjenjuje se u pravilu s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja ovršnoga prijedloga ili prijedloga za osiguranje.

    U ovršnom postupku apsolutno su izuzeti od ovrhe stvari izvan prometa, rudno blago i druga prirodna bogatstva te druge zakonom određene stvari. Isti režim vrijedi i za tražbine po osnovi poreza i drugih pristojbi. Apsolutno su izuzete od ovrhe i neke pokretnine te neke tražbine. Relativno su izuzeti od ovrhe objekti, naoružanje i oprema namijenjena obrani. Relativno su u načelu izuzeti od ovrhe radi naplate novčane tražbine stvari i prava nužni za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika fizičke osobe i osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koje je ovršenikov glavni izvor sredstava za život, osim ako za ovrhu na određenim stvarima ili pravima nisu utvrđena posebna pravila o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe.

    Nekretnine za stanovanje ili obavljanje poslovne djelatnosti ne smatraju se stvarima koje su nužne za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati ili za obavljanje samostalne djelatnosti koja je njegov glavni izvor sredstava za život, osim ako zakonom nije drukčije određeno. Relativno su u načelu izuzeti od ovrhe radi naplate novčane tražbine stvari i prava pravnih osoba ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihove djelatnosti, osim ako za ovrhu na određenim stvarima i pravima nisu utvrđena posebna pravila o određivanju redoslijeda ovrhe, o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe.

    Domašaj pravila o zaštiti dužnika u ovršnom postupku bitno je ograničen općim pravilima o zaštiti ovrhovoditelja. Ako je ovrhovoditelj na temelju pravnoga posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se u pravilu ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na odredbe o izuzimanju od ovrhe ili o ograničenju ovrhe.

    Ovršenik se u pravilu ne može protiviti ovrsi na nekoj stvari ili nekom pravu pozivajući se na odredbe o izuzimanju od ovrhe i o ograničenju ovrhe ako je tu stvar ili to pravo stekao od ovrhovoditelja koji pokretanjem postupka traži ostvarenje svoje tražbine nastale u svezi s tim stjecanjem. Pravila o izuzimanju od ovrhe i o ograničenju ovrhe na odgovarajući se način primjenjuju i na osiguranje.

    Predujam

    Predujam (engl. payment in advance, njem. Vorschusszahlung) ili avans je davanje određenog novčanog iznosa unaprijed prilikom zaključenja ugovora ili u toku njegova trajanja za još neisporučenu robu ili neizvršenu uslugu, koji jedna ugovorna strana daje drugoj da bi joj olakšala ili omogućila izvršenje obveze.

    Obično se predujam daje kod ugovora velike vrijednosti čije ispunjenje traje duže vrijeme. Visina mu se određuje ugovorom i uračunava u ispunjenje obveze ugovorne strane koja ga je dala. S knjigovodstvenog stajališta predujmovi mogu biti dani i primljeni.

    Ugovorna strana koja predujam uplaćuje (payment on account) u svom ga knjigovodstvu vodi kao potraživanje, a ugovorna strana koja ga je primila kao obvezu. Nakon izvršenog ugovorenog posla, kod primaoca predujma zatvara se konto obveza, a kod davaoca se zatvara konto potraživanja na temelju predujma. Plaćanje unaprijed na osnovi putnih troškova, odnosno troškova službenog puta, poreza i doprinosa prije konačnog obračuna naziva se akontacijom.

    Poveznice: usluga iznos predujam

    Potestativna prava

    Potestativna prava (engl. potestative right, njem. Gestaltungsrecht) su ovlasti pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka. Potestativno pravo naziva se još preobražajnim pravom i pravnom moći.

    Prema učincima koje izazivaju, potestativna se prava mogu podijeliti na:

    • a) preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa, kao npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, pravo nazadkupnje, okupacija;
    • b) preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa, kao što je npr. pravo izbora kod alternativnih obveza; preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa, npr. otkaz ugovora, odustanak od ugovora.

    Pojam preobražajnog prava razvijen je u njemačkoj pravnoj teoriji početkom ovog stoljeća. Bit mu je u pravnoj “moći” njegova titulara da sam svojom voljom proizvodi pravne posljedice za koje je inače, jer zadire u tuđe pravno područje, redovito potrebna suglasnost drugog sudionika u građanskopravnom odnosu. Ovlast na preoblikovanje ili preobrazbu građanskopravnog odnosa na jednoj strani, odgovara dužnost trpljenja toga preobražaja i zadiranje u tuđe pravno područje na drugoj strani.

    Preobražajna prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora. Jedna od njihovih karakteristika je da su u pravilu vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera: ne ostvare li se u tom roku, prestaju. U pravnoj znanosti prevladava gledište da su potestativna prava vrsta ili tip subjektivnih prava.

    Poveznice: prava

    Potpis

    Potpis (engl. signature, njem. Unterschrift) je bitan element valjanosti pisanog očitovanja volje. Pisano očitovanje volje perfektno je tek onda kada je potpisano. Bitna je karakteristika potpisa u tome što mora biti vlastoručan. Potpis se stavlja na kraju ili ispod teksta.

    Potpis u sebi sadrži presumpciju da je doista u tekstu izražena prava volja potpisnika. Valjan je onaj potpis koji ne stavlja u sumnju identitet potpisnika, stoga se potpis redovito sastoji od imena i prezimena. Međutim, valjan je potpis i onaj koji se sastoji samo od prezimena ako je ono dovoljno za identifikaciju potpisnika. Osim potpisa koji se redovito sastoji od punog imena i prezimena, ponekad i očeva imena ili pak samo od prezimena, razvile su se i druge vrste potpisa.

    Paraf je skraćeni oblik potpisa, ali se mora dati vlastoručno. Rabi se u internom uredskom poslovanju, ali se ne rabi kod potpisivanja ugovora građanskog prava. Faksimil je mehanički otisak vlastitog potpisa i u pravilu nije dovoljan kao potpis. Ali tamo gdje se to u prometu uobičajilo dovoljan je i faksimil kao potpis (npr. kod vrijednosnih papira). Nepismeni ljudi koriste rukoznak koji mora biti vlastoručan, a znači odobrenje pisanog očitovanja. Punovažni rukoznak mora biti ovjeren od vlasti ili od svjedoka. Danas se, zbog razvoja daktiloskopije, umjesto rukoznaka (križa ili neke druge crte), koristi otisak prsta.

    Poveznice: prava potpis

    Potražnja

    Potražnja (engl. demand, njem. Nachfrage) je odnos između različitih mogućih cijena nekog proizvoda i/ili usluge i količine te robe koju potrošači žele i sposobni su kupiti u nekom razdoblju. Determinante potražnje, činitelji koji djeluju na njeno formiranje, jesu: visina dohotka potrošača, cijene odgovarajuće robe i usluga, ukus potrošača, broj potrošača, uvjeti kreditiranja, promotivne aktivnosti, očekivanja potrošača u odnosu na budućnost. U analizi tržišta istražuju se količine i cijene po kojima se roba kupuje (prodaje) u nekom vremenu. Tako se dobiva uvid u shemu potražnje (engl. demand schedule), koja se grafički prikazuje kao krivulja potražnje.

    Za potrebe marketinga istraživanja potražnje protežu se i na potrošače (ispitivanje potrošača), kako bi se utvrdila njihova potrošnja i njihove želje, ukus i ekonomska snaga (kupovna moć). Tako se utvrđuje platežno sposobna potražnja (efektivna), ali i ona prikrivena (latentna), koja se može pretvoriti u moguću (potencijalnu) potražnju. Potražnja se javlja kao dnevna, tjedna, mjesečna i godišnja, stalna i sezonska. Sa stajališta prostora može biti lokalna, nacionalna, regionalna i svjetska.

    Potrošački kredit

    Potrošački kredit (engl. consumer credit, njem. Verbraucherskredit) je konzumni kredit, pojam koji obuhvaća raznovrsno i rašireno potrošačko kreditiranje građana ili domaćinstava. Iako ga narodna izreka spominje kao “sirotinjsku majku”, ovaj kredit je i vrlo važan instrument ekonomske politike.

    Gospodarsko mu je značenje u tome da omogućava potrošnju iznad trenutačno raspoloživih sredstava građana, što s druge strane omogućava bržu i veću prodaju robe i oživljava – podržava privrednu aktivnost. Predmet potrošačkog kreditiranja su tzv. tajna potrošna dobra veće vrijednosti: namještaj, automobil, bijela tehnika i sl. – u pravilu roba za čiju je kupovinu potrebno štedjeti duže vrijeme. Kredit omogućava kupovinu takve robe bez ušteđevine, s tim da otplaćujući kredit građanin naknadno i prisilno štedi.

    Bankarski potrošački krediti odobravaju se u novcu , s tim da se mogu koristiti za kupovinu točno određene robe – namjenski su. Trgovačke kuće ili proizvođači odobravaju ih prodajom robe na otplatu u mjesečnim obrocima otplata kroz vrijeme. Rokovi ovih kredita su od uobičajenih 2 do 5 godina. Iako odobravanje ovakvih kredita ovisi o raspoloživim sredstvima kreditora i stanja na tržištu, nerijetko je pod utjecajem državne regulacije i ovisi o ekonomskoj politici države.

    Potrošački kredit sredstvo je konkurentske borbe. Prodaja robe na kredit je konkurentska prednost, a dodatne prednosti osiguravaju se dužinom roka kredita, visinom kamatne stope, uvjetima korištenja kredita, osiguranjem vraćanja (jamstva, osiguranje kod osiguravajućih institucija i sl.) i naročito visinom udjela ili depozita zajmotražioca.

    Potvrda o ovršnosti

    Potvrda o ovršnosti (njem. Bestätigung der Vollstreckbarkeit) je potvrda koju daje sud ili drugo tijelo koje je odlučivalo o tražbini u prvom stupnju, odnosno javni bilježnik koji je sastavio javnobilježničku ispravu o tome da je tražbina utvrđena u ovršnoj ispravi postala ovršna.

    Potvrdu o ovršnosti za izdavanje koje nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti ukida rješenjem isti sud, odnosno tijelo, na prijedlog ili po službenoj dužnosti. Rok za podnošenje prijedloga za ukidanje potvrde o ovršnosti, odnosno za njezino ukidanje po službenoj dužnosti nije određen.

    Javni bilježnici ne bi mogli sami ukidati svoje potvrde o ovršnosti. O ukidanju takvih potvrda odlučivao bi u izvanparničnom postupku općinski sud na čijem je području službeno sjedište javnog bilježnika koji je potvrdu stavio.

    Poveznice: sud bilježnik

    Potvrđeni (konfirmirani) akreditiv

    Potvrđeni (konfirmirani) akreditiv (engl. confirmed letter of credit, njem. bestätigtes Akkreditiv) je akreditiv pri kojem postoje dvije banke koje su dužnici obveze iz otvorenog akreditiva. Akreditivna banka u pravilu priopćava akreditiv njegovu korisniku preko druge banke koja se nalazi u državi korisnika. Pri tome akreditivna banka može zatražiti od druge banke da ova ne samo priopći akreditiv korisniku već i da doda svoju potvrdu (konfirmaciju).

    Potvrda akreditiva koji priopćuje, za potvrđujuću banku (prema UCP za dokumentarne akreditive) stvara čvrstu obvezu, dodatnu obvezi akreditivne banke, da ispuni obvezu koja proizlazi iz otvorenog akreditiva onako kako ta obveza glasi. U tom slučaju obvezi akreditivne banke prema korisniku pristupa potvrđujuća banka kao solidarni obveznik.

    Sadržaj obveze potvrđujuće banke identičan je obvezi akreditivne banke stoga što potvrđujuća banka niti išta dodaje niti išta oduzima otvorenom akreditivu, već samo taj akreditiv potvrđuje, pa traženi dokumenti, rokovi njihova podnošenja i drugi elementi akreditiva ostaju nepromijenjeni. Potvrđivanjem akreditiva povećava se, dakle, sigurnost korisnika da će mu akreditivna obveza biti ispunjenja, i to ne samo zato što postoje dva dužnika već i zato što je jedan od tih dužnika u pravilu u zemlji korisnika pa je olakšana i naplata tražbine sudskim putem.

    Poveznice: banke sigurnost zemlja

    Potvrđeni ček

    Potvrđeni ček (engl. certified check, njem. bestätigte Scheck) je ček koji na svom licu sadrži potvrdu trasata da pokriće kod njega zaista postoji, te da će postojati do isplate čeka. Takvom naznakom trasat jamči za isplatu čeka u okviru roka za njegovo podnošenje za isplatu.

    Potvrda se najčešće očituje riječju good, certified ili approved. Prema hrvatskom pravu izjava o akceptu koja bi se stavila na ček nema čekovno-pravnog učinka, a trasat ne može ujedno biti i avalist, pa pitanje tumačenja potvrde čeka prema hrvatskom pravu ostaje otvoreno.

    Poveznice: isplata ček

    Potvrđujuća (konfirmirajuća) banka

    Potvrđujuća (konfirmirajuća) banka (engl. confirming bank, njem. bestätigte Bank) je izraz koji se kod potvrđenog akreditiva rabi za označivanje banke koja je potvrđivanjem otvorenog akreditiva preuzela samostalnu i obvezi akreditivne banke dodatnu dužnost ispunjenja one obveze koja proizlazi iz akreditiva.

    Poveznice: banke

    Povećanje temeljnog kapitala dioničkog društva

    Povećanje temeljnog kapitala dioničkog društva (njem. Erhöhung des Grundkapitals) se može ostvariti na sljedeće načine:

    • 1. povećanje temeljnog kapitala ulozima (njem. Kapitalerhöhung gegen Einlagen, ordentliche Kapitalerhöhung gegen Einlagen, ordentliche Kapitalerhöhung) takav je način povećanja temeljnog kapitala kojim se u društvo unosi nov i dodatni kapital bilo uplatama u novcu, bilo unosom stvari i prava. Za unos kapitala izdaju se nove dionice;
    • 2. uvjetno povećanje temeljnog kapitala (bedingte Kapitalerhöhung) takav je oblik povećanja temeljnog kapitala izdavanjem novih dionica koji ovisi o tome hoće li osobe kojima su namijenjene uvjetne dionice (njem. Bezugsaktien) htjeti ostvariti pravo na njihovo stjecanje. Redovito će to biti vjerovnici sa zamjenjivim obveznicama, odnosno vjerovnici i zaposleni u društvu s pravom prvenstva upisa novih dionica;
    • 3. statutom se može ovlastiit uprava da u roku od najmanje pet godina od upisa društva u trgovački registar ili od izmjene statuta može povećati temeljni kapital a da za to nije potrebna odluka skupštine ili promjena statuta (odobreni temeljni kapital, njem. genehmigtes Kapital);
    • 4. povećanje temeljnog kapitala iz sredstava društva ili nominalno povećanje (njem. Kapitalerhöhung aus Gesellschaftsmitteln) ostvaruje se bez dodatnih uloga u društvo, već tako da se temeljni kapital poveća pretvorbom kapitalnog dobitka, zadržanog dobitka i pričuva u temeljni kapital. Kod odobrenog kapitala uz odluku uprave potrebna je i suglasnost nadzornog odbora, dok je kod ostalih načina potrebna odluka skupštine za valjanost koje su potrebni glasovi koji čine najmanje 3/4 temeljnog kapitala zastupljenog na glavnoj skupštini pri donošenju odluke.

    Povećanje temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću

    Povećanje temeljnog kapitala društva s ograničenom odgovornošću se provodi na dva načina. Pritom je uvijek potrebna prethodna odluka članova društva o izmjeni društvenog ugovora, što je posljedica okolnosti da je naznaka temeljnog kapitala jedan od njegovih bitnih sastojaka.

    Prvi način naziva se efektivno, a drugi nominalno povećanje temeljnog kapitala. Osnovna razlika između ova dva načina jest u tome što pri efektivnom povećanju u društvo ulazi nova vrijednost, dok se pri nominalnom povećanju već postojeća vrijednost preraspoređuje u financijskim izvješćima društva. Drugim riječima, nominalnim povećanjem temeljnog kapitala, on se povećava imovinom društva, a efektivnim povećanjem imovinom dotadašnjih članova ili drugih osoba. U slučaju efektivnog povećanja temeljnog kapitala stvara se novi temeljni ulog, odnosno novi temeljni ulozi (čl. 457. st. 3. i čl. 458. st. 2. t. 2. ZTD).

    Dotadašnji članovi društva imaju pravo prvenstva pri njihovu preuzimanju, i to pravo traje mjesec dana od donošenja odluke o povećanju temeljnog kapitala. To pravo postoji, osim ako društvenim ugovorom ili odlukom o povećanju temeljnog kapitala nije drukčije određeno, a članovi ga uživaju razmjerno svojim dotadašnjim ulozima. U pogledu unosa temeljnih uloga kojima se povećava temeljni kapital vrijede pravila koja su istovjetna pravilima o unosu temeljnih uloga pri osnivanju društva, ali s tim što se prijavi za upis povećanja temeljnog kapitala u sudski registar moraju priložiti i ugovori kojima je ostvareno povećanje temeljnog kapitala ulaganjem stvari i prava.

    Nominalno povećanje temeljnog kapitala može se provesti nakon prihvaćanja godišnjih financijskih izvješća društva, i to pod uvjetom da ta izvješća ne pokazuju ni gubitak u izvještajnom razdoblju ni nepokriveni gubitak iz prijašnjih godina, te da takva izvješća potvrdi barem jedan revizor kojeg imenuju članovi društva.

    Temeljni kapital može se povećati iz iskazanih pričuva društva ako je to u skladu s njihovom svrhom ili iz iskazanog dobitka društva, i to do svote pričuva, odnosno dobitka iz kojih se povećava. Povećanje se provodi povećanjem nominalnih svota postojećih poslovnih udjela ili stvaranjem novih poslovnih udjela, pri čemu novi poslovni udjeli moraju biti u istom međusobnom razmjeru kao i stari. Podrazumijeva se kako nominalnim povećanjem temeljnog kapitala društva ne pristupaju novi članovi, već postojeći članovi ili stječu nove udjele ili se postojećim povećava nominalna svota.

    Poveznice: ugovor kapital pravo

    Polica osiguranja

    Polica osiguranja (engl. insurance policy, njem. Police, Polizze, Versicherungsschein) je isprava o ugovoru o osiguranju, dokument potpisan od osiguravatelja, (može i faksimil potpisa) sadržan u ugovoru o osiguranju.

    Ako je polica izdana bez ponude ili drugog dokumenta osiguravatelja potvrđenog od ugovaratelja osiguranja, tada je na polici potreban i potpis ugovaratelja osiguranja. U osiguranju osoba ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za pravovaljanost ugovora potrebna je njegova pismena suglasnost dana u polici ili odvojenom pismenom prilikom potpisivanja police s naznakom ugovorene svote. Kod osiguranja potrebno je da policu potpišu svi suosiguravatelji.

    U polici moraju biti navedene ugovorne strane, osigurana stvar ili osoba, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i vrijeme pokrića, svota osiguranja ili limit pokrića, premije ili doprinos i datum izdavanja police. Opći, dodatni i posebni uvjeti sastavni su dio ugovora o osiguranju i mogu biti tiskani na polici osiguranja, ili se trebaju predati uz policu osiguranja, što mora biti tiskano na samoj polici.

    Platni promet

    Platni promet (engl. payments mechanism, payments system) predstavlja sva plaćanja između pravnih i fizičkih osoba učinjena sa svrhom podmirenja novčanih dugova, odnosno naplate novčanih tražbina. Manjim dijelom je gotovinski, a najvećim dijelom obavlja se knjižnim prijenosom novčanih svota od dužnika vjerovniku.

    Domaći (tuzemni) platni promet obuhvaća sustav plaćanja između fizičkih i pravnih osoba istoga državnog područja, a međunarodni (inozemni) između rezidenata različitih zemalja – s različitim valutnim, carinskim, pravnim itd. sustavima – pri čemu se jedna valuta pretvara u drugu.

    Platni promet uobičajeno obavljaju banke, poštansko-čekovni zavodi, žirocentrale i savezi, klirinške institucije, pošte i štedionice. Nakon 1962. u nas su poduzeća obvezatno vodila svoja dinarska sredstva kod Službe društvenog knjigovodstva (SDK) koja ih je evidentirala kao depozite pojedinih banaka – depozitora s kojima su poduzeća prethodno sklopila ugovor. U skladu s tim, domaći platni promet za sve pravne osobe organizirala je i obavljala SDK, a nakon demokratskih promjena ova institucija transformirana je u Zavod za platni promet (ZAP) s tim da su u obavljanje unutrašnjeg platnog prometa uključene i banke i štedne depozitne institucije.

    Međunarodna plaćanja obavljaju se preko banaka ovlaštenih za devizno-valutne i kreditne poslove s inozemstvom (tzv. banke “velikih” ovlaštenja). Za građane platni promet i prije i danas obavljaju i pošte, banke i štedionice.

    Ponuda

    Ponuda (engl. offer, tender, njem. Angebot);

    1. akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora. Može se reći da je ponuda i prijedlog ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da bi se njegovim prihvatom mogao sklopiti ugovor. Ponuda se, u pravilu, upućuje određenoj osobi, ali se može staviti i neodređenom broju osoba (opća ponuda). Općom ponudom smatra se npr. izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene. U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke (essentialia negotii) budućeg ugovora. U ponudi mora biti jasno izražena namjera da se sklopi ugovor (animus contrahendi). Slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi u tisku, lecima, na radiju, televiziji ili na koji drugi način (reklama) nisu ponuda, već poziv da se stavi ponuda. Ponuda je, u pravilu, neformalan akt. Ponudilac je vezan ponudom do isteka roka koji je u ponudi naznačio. Ponuda učinjena odsutnoj osobi u kojoj nije određen rok za prihvaćanje veće ponudioca za vrijeme koje je redovito potrebno da ponuda stigne ponuđenom, da je on razmotri, o njoj odluči i da odgovor o prihvaćanju stigne ponudiocu. Ponuda ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik obvezuje ponudioca samo ako je učinjena u tom obliku. Ako ponudilac umre ili izgubi poslovnu sposobnost, prije prihvaćanja ponude, ponuda ne gubi učinak, izuzev ako suprotno proizlazi iz namjere strana, običaja ili prirode posla. Isto pravilo vrijedi i za slučaj smrti, odnosno poslovne nesposobnosti ponuđenog;

    2. prema Bečkoj konvenciji o međunarodnoj prodaji prijedlog za sklapanje ugovora koji mora biti upućen jednoj ili više određenih osoba, mora biti dovoljno određen i mora upućivati na namjeru da se obveže u slučaju prihvata ponude. Prijedlog se smatra dovoljno određenim ako sadrži naznaku robe koja je predmet ugovora, izričito ili prešutno određenu količinu i cijenu ili sadrži elemente za njihovo utvrđivanje. Prihvat ponude mora biti u svemu sukladan s ponudom. To se odnosi na sadržaj ponude u pogledu bitnih sastojaka, ali i ostalih sastojaka koje ponuda može sadržavati. Odgovor na ponudu koji doduše ukazuje na prihvaćanje, ali sadrži dodatke, ograničenja ili druge izmjene, jest odbijanje ponude i čini protuponudu (counter-offer). No dopunski ili različiti uvjeti koji se odnose na cijenu, plaćanje, kakvoću i količinu robe, mjesto i vrijeme isporuke, opseg odgovornosti suugovaratelja ili na rješavanje sporova smatrat će se da bitno mijenjaju uvjete ponude.

    Plod

    Plod (engl. fruit, njem. Frucht, lat. fructus) su proizvodi koji na određeni način nastaju od neke stvari. Za plodove je karakteristično da su to prinosi koji se javljaju redovito i periodično, a da pri tome ne umanjuju samu plodonosnu stvar. S obzirom na način postanka plodove dijelimo na prirodne, industrijske i civilne.

    Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada. Industrijski plodovi su oni koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog roda.

    Civilni plodovi (fructus civiles) su prihodi koje ne daje stvar sama, već koje dobivamo posredstvom nekog pravnog odnosa, npr. kamate. Prirodni i industrijski plodovi dijele se na viseće, odvojene i ubrane, potrošene, nepotrošene i zanemarene. Među civilnim plodovima razlikujemo dospjele i nedospjele.

    Vlasništvo prirodnih ili industrijskih plodova stječe se separacijom, a ponekad i percepcijom, a vlasništvo civilnih plodova stječe se dospjelošću i percepcijom.

    Poslovna sposobnost

    Poslovna sposobnost (engl. legal capacity, njem. Geschäftsfähigkeit) je svojstvo da se svojim aktivitetom, dakle vlastitim očitovanjima volje, stječu prava i obveze. Poslovnu sposobnost imaju fizičke i pravne osobe. Unutar poslovne sposobnosti fizičkih osoba postoje tri stupnja: puna poslovna sposobnost, ograničena poslovna sposobnost i poslovna nesposobnost.

    U našem pravu puna ili potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenom 18. godinom života. Osobe koje su navršile 18 godina života nazivamo punoljetnim osobama. Punoljetna osoba može sama sklapati pravne poslove, a pri njihovu sklapanju može se poslužiti ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom). Maloljetna osoba zaključenjem braka postaje potpuno poslovno sposobna. Osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu, u pravilu, same sklapati pravne poslove. Takvi pravni poslovi vrijede tek kad ih odobri njihov zakonski zastupnik. Pravni posao koji sklapa osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću naziva se šepavi pravni posao (negotioum claudicans). Ograničeno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Za valjanost pravnih poslova koje sklapaju potrebno je odobrenje staratelja.

    Maloljetnici s navršenih 15 godina života koji stupe u radni odnos mogu bez odobrenja roditelja ili staratelja raspolagati svojom zaradom. Osobe koje su potpuno poslovno nesposobne ne mogu sklapati pravne poslove. Za njih pravne poslove sklapaju njihovi zakonski zastupnici. Potpuno su poslovno nesposobni, osim maloljetnika, i punoljetne osobe koje su iz zakonom određenih razloga potpuno lišene poslovne sposobnosti (npr. duševne bolesti).

    Pravna osoba ima poslovnu sposobnost te kao takva može biti nositelj prava i obveza i ta prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Pravna osoba izražava svoju volju ugovorom i statutom (statička volja) kao i preko svojih tijela (dinamička volja). Tijelo pravne osobe ne može se poistovjećivati sa zastupnikom jer je radnja zastupnika njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupanoga, dok je radnja tijela radnja same pravne osobe.

    Posjed

    Posjed (engl. possession, njem. Besitz);

    1. faktična vlast na određenoj strani, koja posjedniku daje određena prava i pravnu zaštitu u odnosu na treće.

    2. Značajke određenog posjeda ovise o nizu okolnosti koje je nužno staviti u skupine, tako da razlikujemo:

    • a) izravan i neizravan posjed. Izravan posjed ima svaka osoba (izravan posjednik) koja izravno ima faktičnu vlast nad stvari izvršava je osobno ili posredovanjem pomoćnika. Neizravan posjed ima osoba koja ima faktičnu vlast nad stvari preko druge osobe, kojoj je na temelju plodouživanja, ugovora o korištenju stana, zakupa, čuvanja, posudbe ili drugog pravnog posla, dala stvar u izravan posjed. Na primjer, ako vlasnik stana dade stan na korištenje korisnik stana postane izravnim posjednikom, a vlasnik od izravnog posjednika postane neizravnim posjednikom. Radi se, dakle, o dva posjednika na istoj stvari, no izravni posjednik ima faktičnu vlast nad stvari, a neizravni posjednik nema nikakvu faktičnu vlast nad stvari, ali oba uživaju posjedovnu zaštitu;
    • b) samostalan posjed i suposjed. Samostalan (individualan) posjed je posjed u kojem samo jedna osoba ima posjed stvari ili prava. Među suposjednicima se posjedovanje stvari ili prava može organizirati tako da faktičnu vlast imaju svi zajedno, ili jedan, ili više njih za sve, ili sukcesivno. Na primjer, prijatelji zajednički kupe bicikl, njegovi su vlasnici i posjednici, a koriste ga naizmjenično, svaki drugi tjedan;
    • c) posjed stvari i posjed prava. Posjed stvari ima svaka osoba koja izravno ili neizravno ima faktičnu vlast nad stvari. Pod faktičnom vlašću razumijevamo faktičnu mogućnost raspolaganja sa stvari, što znači da sa stvari ne moramo uvijek biti u fizičkom dodiru. Na primjer, nije potrebno da stalno budemo u stanu koji posjedujemo, ili da odijela koja posjedujemo stalno i sva nosimo na sebi. Posjed se ne gubi ako je posjednik privremeno spriječen obavljati faktičnu vlast nad stvari. Ta spriječenost može biti izazvana vlastitom voljom, npr. stvar se dade na čuvanje, ili čak i protiv posjednikove volje, npr. zbog neke više sile posjednik ne može doći do svog zemljišta. Posjed stvari nema samo osoba koja izravno ima faktičnu vlast nad stvari (izravan posjed), nego i osoba koja faktičnu vlast nad stvari obavlja preko druge osobe kojoj je posjednik na temelju određenog pravnog posla dao stvar u izravan posjed (neizravan posjed). Temelj neizravnog posjeda jest ugovor o plodouživanju, korištenju stana, zakupu, čuvanju, posudbi, ali i neki drugi pravni posao. Time je pojam posjeda toliko proširen da su njime obuhvaćeni i dosadašnji oblici posjeda prava. Na primjer s posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona. To znači da stvarne služnosti ima osoba koja se faktično koristi nekretninama druge osobe onoliko koliko odgovara sadržaju te služnosti. Stoga možemo reći da opći pojam posjeda prava označuje faktično vršenje sadržaja nekog prava;
    • d) samostalan posjed i nesamostalan posjed. Tko stvar ili pravo posjeduje primajući višu vlast posrednoga posjednika, nesamostalni je posjednik; tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava – samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno. Svako može u pravnom prometu valjano postupati pouzdavajući se u to da je samostalni posjednik pokretne stvari njezin vlasnik, osim ako zna ili je morao znati da nije tako.
    • 3. Posjed nema onaj tko ne izvršava nikakvu svoju vlast glede neke stvari, ali posjednik može vršiti svoju vlast i putem pomoćnika u posjedovanju; to je osoba koja je u radnom ili sličnom odnosu ili u nečijem kućanstvu i postupa pokoravajući se tuđim nalozima glede neke stvari ili prava, pa izvršava isključivo tuđu faktičnu vlast. Ona nema posjed stvari ili prava, nego je samo posjednikov pomoćnik u posjedovanju.

    4. Obzirom na kakvoću može biti zakonit ili nezakonit, istinit ili neistinit i pošten (savjestan) ili nepošten (nesavjestan).

    • a) Zakonit posjed je posjed koji se zasniva na pravovaljanom pravnom temelju. Nezakonit posjed ne zasniva se na valjanom pravnom temelju (pravo na posjed). Valjanim pravnim temeljem smatraju se pravni poslovi, odluke mjerodavnih tijela, nastanak činjenica koje zakon predviđa kao pravni temelj kakve su npr. zauzimanje (okupacija) ničije stvari, odvajanje plodova i sl. Za zakonitost posjeda ne treba samo valjani pravni temelj, npr. ugovor, nego i ispravan način stjecanja, npr. dobrovoljna predaja stvari. Primjerice, ako je kupac sklopio ugovor o kupnji zemlje, a prodavatelj odgađa da mu je preda, kupac je stekao samo pravovaljani pravni temelj, ali još nije postao posjednikom. Ako mu prodavatelj ne preda zemlju, pa je kupac silom oduzme, on, unatoč pravovaljanom temelju, nije postao zakonit posjednik, jer posjed stvari nije stekao na dopušten način (predaja stvari). Kupac bi u opisanom slučaju bio nezakonit posjednik, tj. bio bi izjednačen s posjednikom koji nema ni pravni temelj.
    • b) Istinit posjed je posjed stečen na dopušten način. Način stjecanja mora biti ispravan, npr. predaja stvari. Neistinit (viciozan) posjed je posjed stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Ali i posjed stečen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet.
    • c) Posjed je pošten (savjestan) ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno. Pošten (savjestan) posjed je ako posjednik ne zna ili ne mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjestan posjednik naziva se još i pošten, odnosno posjednik u dobroj vjeri. Nepošten (nesavjestan) je onaj posjed kad posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Nepošten posjednik naziva se još i posjednikom u zloj vjeri. Je li posjed pošten ili nepošten, ovisi, dakle, o tome je li posjednik “znao ili morao znati” da posjeduje tuđu stvar. Primjerice, kradljivac “zna” da ukradena stvar nije njegova, pa ne može postati poštenim posjednikom. Značenje riječi “nije s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati” odnosi se prije svega na potreban oprez u trenutku stjecanja posjeda. Na primjer, osoba koja od skitnice kupi krzneni kaput vrijedan 30.000 kn za 5.000 kn, teško bi mogla dokazati da je kupnjom postala savjesnim posjednikom, jer je iz okolnosti “morala znati”, tj. zaključiti da prodavatelj (skitnica) nije vlasnik stvari. Navedena razlikovanja posjeda nemaju samo teorijsku nego i praktičnu svrhu jer su s obzirom na njegovu kakvoću i pravni učinci različiti. Na primjer, pošten posjednik ne odgovara za pogoršanje ili za propast stvari što nastaju za vrijeme trajanja njegova poštena posjedovanja, pa u slučaju da mora vratiti stvar vlasniku, vraća je u stanju u kakvom je bila u trenutku uživanja. Naprotiv, nepošten posjednik mora stvar vratiti vlasniku u stanju u kakvu je bila u trenutku zasnivanja posjeda. Ako je to moguće (stvar se potrošila, pohabala i sl.), posjednik mora nadoknaditi vlasništvu stvari štetu nastalu njezinim pogoršanjem ili propašću. Ako su se stekle sve pozitivne kvalitete posjeda (zakonitost, istinitost i poštenje, savjesnost), nazivamo ga kvalificiranim i praktično je izjednačen s vlasništvom. Poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje se prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja njezina posjeda, a poštenje i istinitost posjeda osoba koje imaju zakonskoga zastupnika – prema poštenju i postupanju toga njihova zastupnika.

    5. Posjed se može steći izvorno (originarno) i izvedeno (derivativno). Izvorno (originarno) je stjecanje posjeda nezavisno od volje ili čak i protiv volje dosadašnjeg posjednika. Pri tome je potrebno učiniti jednostran fizički akt kojim se uspostavlja faktična vlast glede stvari (npr. donošenjem pokretnih stvari, pohranjivanje, odvajanje, a kad su posrijedi nekretnine, stupanjem na zemljište, ograđivanje, obrađivanje, obilježavanje i sl.). Originarnim stjecanjem posjeda dobiva se onoliko koliko se zahvatilo, upotrijebilo, sačuvalo i obilježilo i sl. Izvedenim (derivatnim) se stjecanjem posjed stječe u sporazumu s dotadašnjim posjednikom. Zapravo, riječ je o prijenosu posjeda sa starog na novog posjednika.

    Način stjecanja posjeda izvan naziva se prodaja (traditio), a u našem pravu javlja se u dva temeljna oblika:

    • a) fizička predaja i
    • b) predaja očitovanjem volje.
    • a) Posjed se prenosi predajom same stvari ili sredstva kojim stjecatelj s voljom prenositelja nađe u položaju izvršavati vlast glede stvari. Kad se posjed prenosi osobi koja nije prisutna, predaja je izvršena kad stvar primi sam stjecatelj ili osoba koja ga po njegovoj volji ili po zakonu u tome zastupa, a predajom prijevozniku samo ako prijevoznik radi na račun stjecatelja. Kad su za robu predanu prijevozniku ili skladištaru izdani vrijednosni papiri koji je zamjenjuju u pravnom prometu, predaja takva papira znači predaju te robe; pritom kad je jedna osoba u dobroj vjeri primila takav papir, a druga je u dobroj vjeri primila robu – posjed robe je stekla ova druga.
    • b) Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju taj stječe neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari. Samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju može posjed prijeći na njega tako da dotadašnji posjednik zadrži stvar, a stjecatelju se prenese ili se za njega osnuje pravo da mu dotadašnji posjednik preda tu stvar; isto tako i da se stvar preda nekoj trećoj osobi, a stjecatelj dobije pravo da mu ona preda tu stvar. Predaja posjeda učinjena samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju djelovat će prema trećima samo ako su o tome obaviješteni, ili im je to inače poznato. Za stjecanje posjeda prava nužno je npr. da posjednik jedne nekretnine jednostrano učini glede nekretnine koju drugi posjeduje nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini kao poslužnoj.

    6. Svaki posjednik ima pravo na sudsku zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda. Rok za podizanje tužbe iznosi 30 dana od dana saznanja za smetanje posjeda i počinitelja (subjektivni rok), odnosno godinu dana od dana smetanja (objektivni rok). U sudskom sporu utvrđuje se samo posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje, a ne i pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika. Bitno je naglasiti da posjed može postojati neovisno o vlasništvu. Dakle, jedna osoba može biti posjednik, a druga vlasnik. Posjednik ima pravo i na dopuštenu samopomoć (odbijanje zadiranja u posjed, odnosno povrat oduzetog posjeda primjenom sile odgovarajućeg intenziteta) protiv onoga tko ga uznemirava u posjedu, odnosno tko mu je oduzeo posjed (vlasništvo).

    Portfelj

    Portfelj (engl. portfolio, njem. Portefeuille) je u poslovnim financijama skup različitih vrijednosnih papira u vlasništvu pojedinca ili poduzeća. Princip na kojem se formira sastav portfelja je princip diverzifikacije, kako bi se minimizirao cjelokupni rizik portfelja i stabilizirao prinos.

    Porezna olakšica

    Porezna olakšica (engl. tax deduction, njem. Steuerbegünstigung) je svako umanjenje koje poreznom obvezniku umanjuje osnovicu (engl. tax base). Utvrđuju se prije određivanja ukupne porezne obveze (engl. tax obligation) poreznog obveznika. Vrste i oblike poreznih olakšica, kao i način njihove primjene, propisuje zakonodavac.

    Pokazatelj likvidnosti

    Pokazatelj likvidnosti (engl. liquidity rations, njem. Liquiditätsgrad) odražava odnose između dijelova ili cjeline kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Oni su indikator sposobnosti poduzeća u pravodobnom podmirenju nastalih obveza. Uobičajeno se razlikuju tri stupnja likvidnosti: novčani odnos, brzi odnos i tekući odnos.

    Porezni dopust

    Porezni dopust (engl. tax holiday, njem. Steuerbefreiung) je vrsta privremenog poreznog oslobođenja, tj. oslobođenje od obveze plaćanja poreza u određenom vremenskom razdoblju poslije ulaganja u inozemstvu. Vlada zemlje domaćina ulaganja pristaje da se u tom razdoblju ne oporezuje operacija, profit i rukovoditelj poduzeća stranog ulagača.

    Poveznice: operacija

    Poslovni udjel

    Poslovni udjel (njem. Geschäftsanteil) je izraz koji se u društvu s ograničenom odgovornošću rabi za označivanje svih prava i obveza koji proizlaze iz jednoga temeljnog uloga i u pravilu pripadaju jednom članu tog društva.

    Poslovni udjel može pripadati i nekolicini osoba, a tada će se govoriti o više ovlaštenika na poslovnom udjelu. U takvom slučaju oni će pri ostvarivanju prva prema društvu nastupati samo zajednički, a za ispunjenje obveza koje proizlaze iz tog udjela odgovarati solidarno. Poslovni udjel može pripadati i samom društvu, i to u slučaju stjecanja vlastitog poslovnog udjela kao i u slučaju kaduciranja. Dok poslovni udjel pripada samom društvu, prava i obveze iz njega miruju. S druge strane, ne može postojati poslovni udjel bez titulara: on uvijek pripada nekome.

    U trenutku osnivanja svakom članu društva može pripadati samo jedan poslovni udjel. No kasnije on može steći udjel ili udjele drugih članova ili preuzeti udjel pri povećanju temeljnog kapitala ulozima i tako postati ovlaštenik na više udjela, koji unatoč stjecanju od strane jedne osobe zadržavaju svoju samostalnost. Veličinu poslovnog udjela određuje vrijednost preuzetog temeljnog uloga iz kojeg je taj poslovni udjel proistekao, a karakteristična i najvažnija materijalna prava i obveze koje ima ovlaštenik na poslovnom udjelu (član društva kojem taj udjel pripada) jesu: pravo na udio u dobitku društva, pravo na udio u likvidacijskoj i stečajnoj masi društva i pravo glasa pri odlučivanju članova društva. Ako su odredbe o tome unesene u društveni ugovor, onda poslovni udjel može obuhvaćati i prava i obveze u vezi s dodatnim činidbama, posebne pogodnosti i svako drugo pravo, odnosno obvezu koje je prema ZTD dopušteno ugovoriti. O poslovnim udjelima vodi se knjiga poslovnih udjela.

    Poslovni udjeli su ex lege prenosivi ugovorom sklopljenim u obliku javnobilježničke isprave, i to u načelu bez suglasnosti društva ili ostalih članova društva. Poslovni udjeli također su podobni za zalaganje (zalaganje poslovnog udjela) i nasljeđivanje. Pod određenim uvjetima poslovni udjeli su i djeljivi (dioba poslovnog udjela).

    Poveznice: prava poslovni

    Poslovna tajna

    Poslovna tajna je podatak koji je kao poslovna tajna određen zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavlja proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te drugi podatak zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese.

    Poslovna tajna je objekt radnje kod k. d. izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 295. KZ.

    Poveznice: zakon

    Poslovna poluga

    Poslovna poluga (engl. operating leverage, njem. leistungswirtschaftliche Hebelwirkung):

    • 1. usmjeravanje proizvodnje i poslovanja na modernu tehniku i tehnologiju radi stvaranja mogućnosti za maksimalizaciju poslovnog rezultata poduzeća;
    • 2. rizik visokih fiksnih troškova nabave suvremene tehnike i tehnologije;
    • 3. pokazatelj elastičnosti profita i profitabilnosti na promjene poslovne aktivnosti, tj. multiplikativnih učinaka promjena poslovne aktivnosti na profit i profitabilnost.

    Poslovna poluga označava razinu i udio fiksnih troškova u poslovanju u odnosu prema razini i vrsti varijabilnih troškova troškova, te njihov utjecaj na profitabilnost poduzeća. Upućuje na to da je jedan dio tekućih troškova fiksnog karaktera i kod znatnijih promjena obujma poslovanja. Kao rezultat toga, promjene u obujmu poslovanja ne izazivaju proporcionalne, već intenzivnije promjene dobiti. Nakon što doprinos (kontribucija) proizašao iz proizvodnje minimalne količine proizvoda pokrije fiksne troškove, dobit raste brže od rasta obujma proizvodnje. Vrijedi i obrnuto, tj. smanjenje obujma poslovanja dovodi do pada dobiti (rasta gubitaka) po stopi bržoj od smanjenja obujma proizvodnje.

    Poveznice: proizvodnja

    Portfeljni menedžment

    Portfeljni menedžment (engl. portfolio management) je proces upravljanja investicijama pojedinca ili tvrtke na principu diverzifikacije. Diverzifikacijom se nastoji ostvariti maksimalna profitabilnost uz zadani stupanj rizika odnosno minimalni rizik uz zadanu profitabilnost portfelja. Pri tome se pod investicijama primarno podrazumijeva ulaganja u vrijednosne papire.

    Portfeljni menedžment uključuje konstruiranje portfelja, njegovu kritičku analizu i njegove povremene modifikacije koje su neophodne, odnosno poželjne u interesu investitora. Može se promatrati kao pasivna poslovna strategija prema kojoj držanje dobro diverzificiranog portfelja osigurava stabilan zadovoljavajući prinos uz rizik blizak riziku cjelokupnog tržišta vrijednosnih papira. S druge strane, može se promatrati kao aktivna poslovna strategija kod koje se nastoji oslanjanjem na određene atraktivne tržišne segmente ostvariti veći prinos nego na dobro diverzificirani portfelj uz relativno nisku izloženost nesistemskom riziku.

    Portfeljni menedžment je tipično načelo poslovne politike investicijskih kompanija, mirovinskih fondova, osiguravajućih kompanija, banaka i drugih financijskih organizacija. Portfeljni menedžment je i poslovna djelatnost portfeljnog menedžera (engl. portfolio manager) – pojedinca ili tvrtke koji na principu povjereništva, odnosno savjetovanja upravljaju investicijama svojih komitenata (mušterija) drugih pojedinaca, odnosno drugih tvrtki. Kada portfeljni menedžer na principu povjereništva donosi investicijske odluke i provodi njihovu implementaciju u korist svojeg komitenta – mušterije govori se o diskrecijskom portfeljnom menedžmentu (engl. discretionary portfolio management), jer portfeljni menedžer ima diskrecijsko pravo donošenja investicijskih odluka. Kada portfeljni menedžer mora izvijestiti svoga komitenta o svim okolnostima prije poduzimanja investicijske aktivnosti govori se o savjetodavnom portfeljnom menedžmentu (engl. advisory portfolio management), jer se ni jedna investicijska odluka ne može donijeti bez pristanka komitenta.

    Profesija portfeljnog menedžera podložna je zakonskoj i/ili tržišnoj regulativi. Obično se zahtijeva licenciranje osoba koje mogu obavljati savjetodavnu i/ili povjereničku funkciju upravljanja investicijskim portfeljom svojih komitenata. Uobičajeno je da se za obavljanje ovih poslova izdaje certifikat o ovlaštenom financijskom analitičaru (engl. certified financial analysts). Takve certifikate izdaju nacionalna udruženja financijskih analitičara.

    Poveznice: tvrtke osiguranje

    Portfeljna strategija

    Portfeljna strategija (engl. portfolio strategy, njem. Portfolio-Menagement) se bavi alokacijom sredstava radi osiguranja najbolje bilance svih poslovnih jedinica u jednoj grupi poduzeća. Loše likvidno stanje neke poslovne jedinice nije prihvatljivo u slučaju kada je likvidnost grupe poduzeća visoka. Pomoću portfeljne strategije matično poduzeće vrši alokaciju i preraspodjeljuje sredstva grupe između različitih poslovnih jedinica s osnovnim ciljem da se ubrza postizanje strateških poduzetničkih ciljeva grupe.

    Planiranje portfeljne strategije zahtjeva četiri faze: identificiranje različitih poslovnih jedinica u grupi poduzeća radi utvrđivanja značajnih djelatnosti segmentacijom svih djelatnosti u određene strateške poslovne jedinice; ocjenjivanje postojeće bilance portfelja, tj. ocjena postojeće distribucije strateških poslovnih jedinica pomoću različitih portfeljnih parametara (rizik, prinos, cash flow, rast); matrice i dijagrami omogućavaju stratezima iskazivanje veza između različitih poslovnih jedinica; identificiranje željene bilance portfelja, jer sadašnja nije optimalna, te će stratezi izmjenama bilance portfelja preraspodjelom sredstava među poslovnim jedinicama uključiti nove i izbaciti neke postojeće poslove; poboljšavanje postojećeg modela zadržavanjem kvalitetnih portfelja i realokacijom sredstava među postojećim ili novim strateškim poslovnim jedinicama vodeći pritom računa o svim elementima specifičnim za međunarodno okruženje.

    Poveznice: poslovni

    Portfelj ulaganja

    Portfelj ulaganja (engl. portfolio investment, njem. Portfolio-Investition, die indirekte Investition) su indirektna ulaganja koja se uglavnom pojavljuju kao ulaganja u obveznice i druge vrijednosne papire što ih izdaje strana država (tradicionalni oblici portfelja ulaganja). Netradicionalni oblici portfelja ulaganja pojavljuju se kao transfer kapitala i ulaganja sredstava u inozemna poduzeća bez prava ulagača na upravljanje i kontrolu uloženih sredstava.

    U prvom slučaju, kod tradicionalnih oblika portfelja ulaganja, većinom je riječ o ulaganjima u obveznice, bonove i ostale vrijednosne papire koje izdaju inozemne vlade, njeni organi ili druge institucije, pa čak i trgovačka društva, radi prikupljanja sredstava zajma na nekom međunarodnom tržištu kapitala. Ovakav oblik portfelja ulaganja bio je najvažniji oblik kretanja međunarodnog kapitala do velike krize tridesetih godina. Kad se ulaže u efekte raspisanog inozemnog zajma, portfelji ulaganja imaju obilježje dugoročnog međunarodnog zajma jer ovakvi efekti donose fiksnu kamatnu stopu i oni se uplaćuju po unaprijed utvrđenom planu.

    Kad se portfelji ulaganja vrše u obliku transfera kapitala i ulaganja u inozemna poduzeća, postoji velika sličnost između ovih i direktnih ulaganja. U oba slučaja nema uvjeta vraćanja uloženog kapitala u određenom roku, a visina dobiti zavisi isključivo od poslovnog uspjeha. Međutim, za razliku od direktnih ulaganja, kod portfelja ulaganja nedostaje želja i mogućnost da se preko uloženih sredstava osigura utjecaj na poslovanje poduzeća.

    Porezni raj

    Porezni raj (engl. tax heaven, njem. Steueroase) je zemlja ili regija koju zbog postojanja vrlo povoljnog fiskalnog režima odabiru za mjesto legalnog udomljenja one fizičke i/ili pravne osobe koje žele platiti manje poreza, iako se često stvarni prostor odvijanja njihovih poslovnih operacija nalazi u drugim zemljama. Porezni rajevi kao zemlje u kojima određene vrste prihoda ne podliježu posebnim opterećenjima osiguravaju posebne privilegije međunarodnim poduzećima, sa željom i ciljem da ih privuku u svoje područje.

    Lociranje u poreznom raju za međunarodno poduzeće znači mogućnost da na legalan način uštedi na porezu. Međutim, osim poreznih olakšica bitni kriteriji za donošenje odluke o izboru ovakve lokacije jesu i politička stabilnost zemlje, razvijen sistem komunikacija i transporta, sloboda konverzije valuta itd.

    Postoje četiri tipa poreznih rajeva:

    • 1. zemlje bez poreza, npr. Bahami, Bermuda (Karmanski Otoci);
    • 2. zemlje s porezima po niskoj stopi, npr. Britanski i Djevičanski Otoci;
    • 3. zemlje u kojima se plaća porez na prihod iz domaćih, ali ne na one iz inozemnih izvora, npr. Hong Kong, Liberija, Panama;
    • 4. zemlje koje odobravaju specijalne privilegije, tj. koje se smatraju poreznim rajevima samo za granične svrhe.

    Podugovor

    Podugovor (engl. subcontract, njem. Nebenvertrag, Zuliefervertrag) je ugovor sklopljen između glavnog izvođača i podizvođača, kojima glavni izvođač povjerava podizvođača izvođenje određenog dijela posla koji je glavni izvođač ugovorio s investitorom.

    Poveznice: ugovor posla

    Poduzeće

    Poduzeće (engl. enterprise, njem. Unternehmen, Handelsgewerbe, Gewerbebetrieb);

    1. pravni objekt koji pripada nekom subjektu, u pravilu trgovcu, tako da može njime raspolagati. Poduzeće čini određenu gospodarsku djelatnost koju obavlja trgovac kao nositelj takve djelatnosti u organizacijskom smislu, tako da npr. jedno trgovačko društvo može imati više poduzeća, npr. tvornicu za preradu repe, tvornicu cipela, mljekaru, robnu kuću itd. Nijedno od takvih poduzeća nije pravna osoba, niti je upisano u sudski registar, nego je to trgovačko društvo kojem pripadaju. Odluči li društvo prodati jedno od više poduzeća i kupiti drugo, ili izgraditi neku novu tvornicu i sl. to je predmet unutrašnje organizacije društva i ona se može mijenjati a da se pri tome ne mijenja ni nositelj prava i obveza, ni članska struktura društva, tj. članovi društva u odnosu na društvo i međusobno imaju i dalje ista prava i obveze. Kupnjom ili prodajom jedne tvornice povećala se, ili smanjila, ili ostala ista imovina društva, ali se nisu promijenili odnosi između članova. Trgovačko društvo i trgovac pojedinac jedini su nositelji prava i obveza, oni su porezni obveznici, počinitelji kaznenih djela i sl., a ne poduzeće. Poduzeće nije pravna osoba, nego čini imovinsku i radnu cjelinu, odnosno trajniji gospodarski pothvat koji pripada trgovačkom društvu ili trgovcu pojedincu;

    2. izraz poduzeće često se rabi za subjekte trgovačkog i javnog prava koji obavljaju neku djelatnost od općeg interesa, npr. komunalno poduzeće za ceste, poduzeće za promet itd. s tim da u tvrtki takvih subjekata mora stajati kome obliku trgovačkog društva ili ostalih pravnih osoba pripadaju, npr. Komunalno poduzeće Bjelovar, d.o.o.

    Poduzetnički ugovori

    Poduzetnički ugovori (njem. Unternehmenverträge);

    1. takvi kojima se društva povezuju ugovorima, pa se s obzirom na to radi o ugovornom (formalnom) povezivanju kojim se društva čvršće povezuju od faktičnog povezivanja, tj. bez ugovora (npr. kupnjom dionica drugog društva). Poduzetničkim ugovorima dva ili više društava povezuju se u pogledu zajedničkog vođenja poslova, pojačanog odnosa uprava društava, utvrđivanju računa dobitka i gubitka, pričuva društava itd. Tu je i glavna razlika između običnih obveznopravnih ugovora i poduzetničkih ugovora koji se ubrajaju u organizacijske ugovore. Intenzitet povezanosti utječe na gospodarski položaj društva s određenim pravnim učincima i posljedicama;

    2. naše i njemačko pravo utvrđuju sljedeće oblike poduzetničkih ugovora:

    • a) ugovor o vođenju poslova,
    • b) ugovor o prijenosu dobitka,
    • c) ugovor o zajednici dobitka,
    • d) ugovor o djelomičnom prijenosu dobitka,
    • e) ugovor o zakupu pogona,
    • f) ugovor o prepuštanju pogona, s tim da nije postavljen numerus clausus njihova oblika (kao što je za trgovačka društva), čime je otvorena mogućnost praksi u stvaranju i novih oblika i kombinacija postojećih;
    • 3. za sve poduzetničke ugovore na jedinstven način uređeno je sklapanje, izmjena i prestanak ugovora, uz iznimno drukčije uređenje kad je to nužno (npr. kod ugovora o prijenosu dobitka, osim svih podataka koje moraju sadržavati ostali ugovori, taj ugovor mora sadržavati i sporazum o visini dobitka koji se prenosi).

    Poduzetnički ugovor je valjan kada se s njime suglasi skupština društva. Odluka o tome donosi se glasovima koji čine najmanje tri četvrtine temeljnoga kapitala zastupljenog na skupštini društva pri donošenju odluke. Statutom se može odrediti da je za to potrebna veća većina, a može se zahtijevati i ispunjenje dodatnih pretpostavki.

    Ugovor o vođenju poslova društva ili o prijenosu dobitka valjan je ako je ugovorna strana koja obavlja karakterističnu činidbu društvo kapitala, i kada se s njime suglasi skupština toga društva. Ako je i druga ugovorna strana društvo kapitala, za donošenje ove odluke također je potrebna navedena većina glasova skupštine kao i za prva društva.

    Nakon sazivanja skupštine koja treba odlučiti o davanju suglasnosti na konkretni ugovor, dioničarima, odnosno članovima društva s ograničenom odgovornošću mora se omogućiti da razgledaju ugovor u poslovnim prostorijama društva. Na njihov zahtjev svakome se od njih mora uručiti prijepis ugovora. I na skupštini se mora omogućiti razgledanje ugovora. Uprava ga mora objasniti na početku rasprave. Treba ga priložiti zapisniku. Svaki dioničar, odnosno član društva, mora biti, na svoj zahtjev, na skupštini koja odlučuje o ugovoru o vođenju poslova društva ili o prijenosu dobitka, obaviješten o svemu što je bitno u vezi s društvom s kojim treba sklopiti ugovor. Ove naizgled formalne pojedinosti utvrđene su radi zaštite svakog člana društva, budući da se svi ne moraju složiti sa sklapanjem ugovora. Na izmjene ugovora odgovarajući se primjenjuju odredbe propisane i za sklapanje ovih ugovora.

    Svi poduzetnički ugovori i njihove izmjene moraju biti sastavljeni u pisanom obliku, moraju se upisati u trgovački registar, a stupaju na snagu njihovim upisom u trgovački registar sjedišta društva. Ugovor može prestati otkazom, a može se i raskinuti iz važnih razloga (npr. kada se može predvidjeti da druga strana neće moći ispuniti svoje obveze iz ugovora). Odmah po prestanku poduzetničkoga ugovora mora se registarskom sudu podnijeti prijava za upis prestanka toga ugovora u trgovački registar i navesti razlog i vrijeme prestanka.

    Poveznice: ugovor pravo poslovi

    Poduzetnik

    Poduzetnik (engl. entrepreneur, njem. Unternehmer) je poslovni čovjek, najčešće nosilac posla. U izvornom značenju riječ je o čovjeku koji ulaže svoj novac u određeni poslovni pothvat nadajući se zaradi, odnosno dobiti. U tu svrhu osniva poduzeće i sklapa ugovore s onima koji će za njega raditi. On, dakle, snosi imovinski rizik, dok svi drugi koje on zaposli dobivaju ugovorenu naknadu (rizik zaposlenih je u tome što su možda izabrali lošeg poslodavca).

    Poduzetništvo se najviše vezuje za dva osnovna svojstva, koja proistječu iz samog pojma poduzimljivosti: sklonost riziku i inovativnost. Budući da ljudi koji raspolažu novcem ne moraju biti obdareni tim svojstvima, a i trajnost poduzeća je poželjna, poduzetništvo, vlasništvo i menedžerstvo mogu biti sasvim razdvojeni.

    Vlasnički rizik ne mora padati na poduzetnika, a poduzetnik ne mora biti menedžer. Zbog toga, sklonost riziku i inovativnost ne moraju se podudarati u jednoj poslovnoj funkciji ili osobi. Ipak, u ovoj podjeli rada ne može se pretjerivati, budući da inovativnost mora biti rukovođena stjecanjem zarade, kao što bi se sklonost za rizik sasvim izgubila ukoliko bi ili netko uvijek preuzimao rizik za drugoga ili bi se on sasvim socijalizirao. Zbog toga, suvremeni poduzetnici još uvijek moraju bar donekle spajati ova dva osnovna poduzetnička svojstva.

    Poveznice: novac

    Pojačanje ugovora

    Pojačanje ugovora je ugovaranje pojedinih klauzula u ugovoru kojim se pojačava sigurnost ispunjenja dužnikovih obveza. Sredstva pojačanja ugovora primijenit će se samo ako su ih stranke izričito ugovorile, dok se rijetko njihova primjena određuje propisom (npr. zakonske zatezne kamate).

    Ugovor se može pojačati na taj način da je pojačana obveza samog dužnika (npr. ugovorna kazna, kapara predujam i slično, to je tzv. stvarno pojačanje), ili da netko treći bude uključen u obvezu dužnika (npr. jamstvo, to je osobno pojačanje).

    Pokazatelji likvidnosti

    Pokazatelji likvidnosti (engl. liquidity ratios, njem. Liquiditätsgrad) su skupina pokazatelja analize financijskih izvještaja (financijske analize) kojima se mjeri sposobnost poduzeća da podmiri dospjele kratkoročne obveze.

    To su pokazatelji tzv. horizontalne financijske strukture poduzeća. Oni stavljaju u odnos karakteristične dijelove aktive i karakteristične dijelove pasive poduzeća s obzirom na rokove imobilizacije sredstava (imovine) u aktivi i rokove dospijeća obveza prema izvorima u pasivi imovinske bilance. Određuju ročnu strukturu izvora financiranja poduzeća.

    Pokazatelji likvidnosti upućuju na pretpostavke za održavanje likvidnosti i solventnosti. Najpoznatiji pokazatelji likvidnosti jesu brzi odnos i tekući odnos.

    Poveznice: poduzeća analize

    Pokretnine

    Pokretnine (engl. movables, movable estate, njem. Mobiliarvermögen) su stvari koje po svojoj prirodi mogu biti premještene s jednog mjesta na drugo bez promjene njihove biti, iako pravna podjela stvari na pokretne i nepokretne ne odgovara sasvim njihovoj prirodnoj podijeljenosti (tako se brodovi i zrakoplovi podvrgavaju pravnom režimu koji odgovara nekretninama, a neke se nekretnine pod određenim uvjetima smatraju pokretninama, odvajanjem od nepokretnosti).

    Pokretnine su predmet zaloga u svrhu ispunjenja obveze kod kratkoročnih financijskih transakcija. Služe za osiguranje obveze na bazi realnih vrijednosti kao što su zlato, dragocjenosti, umjetnički predmeti, a najčešće vrijednosni papiri (obveznice, dionice, blagajnički zapisi i sl.) i komercijalni papiri (teretnice, skladišnice).

    Vrijednosni i komercijalni papiri koji se zalažu obično su oni kojima se dnevno trguje na burzama i imaju dnevnu predvidivu cijenu. Kako vrijednosni papiri financijskog tržišta najvećim dijelom glase “na donosioca”, a komercijalni papiri “po naredbi”, prava na pokretninama najčešće se prenose običnom predajom i indosamentom Založno pravo na nekretninama naziva se ručni zalog ili lombard.

    Policirana premija

    Policirana premija (engl. written premium, njem. Prämienverfahren) je premija obračunata na temelju izdanih i potpisanih polica, koje su pisani dokaz o postojanju ugovora između osiguravatelja i osiguranika. Iznos policirane premije za pojedinog osiguravatelja svota sklopljenih ugovora o osiguranju u određenom razdoblju.

    Taj iznos je obično veći od svote fakturiranih premija za isto razdoblje, s obzirom na to da se dio osiguranja ugovara s obročnim plaćanjem, pa fakture pokrivaju samo dio ugovorene – policirane premije.

    Poveznice: osiguranje polica dokaz

    Politika otvorenog tržišta

    Politika otvorenog tržišta (engl. open market policy, njem. offene Marktpolitik) je instrument koji središnje banke najrazvijenijih zemalja primjenjuju regulirajući količinu novca u optjecaju. Operacijama na “otvorenom” tržištu središnja banka kupuje i prodaje državne vrijednosne papire.

    Kupovinom vrijednosnih papira umnožava se količina novca u optjecaju, a prodajom vrijednosnih papira povlači se novac iz optjecaja. Regulirajući tako rezerve banaka, središnja banka postiže multiplikativne efekte na kreditnu aktivnost banaka i utječe na opću gospodarsku aktivnost u zemlji. Predmet kupoprodaja u operacijama na otvorenom tržištu su redovito kratkoročni vrijednosni papiri državnog duga (blagajnički zapisi), vrijednosni papiri središnjih banaka, inozemni kratkoročni vrijednosni papiri, kratkoročne zadužnice s fiksnom kamatnom stopom i sl.

    Politika otvorenog tržišta je efikasan i tržišnim odnosima primjeren instrument monetarne kontrole. Uz politiku obvezatnih rezervi, eskontnu (diskontnu) politiku, kontingentiranje i selektivno usmjeravanje kredita, ulazi u grupu standardnih instrumenata monetarno-kreditnog reguliranja. Temeljni uvjeti za primjenu ovog instrumenta su postojanje državnih vrijednosnih papira, razvijeno novčano tržište i ekonomski interes za ulaganja u vrijednosne papire.

    U SAD operacije na otvorenom tržištu provodi Odjel vrijednosnica Federalne rezervne banke u New Yorku, prema instrukcijama FOMC (Federal Open Market Committee – Savezni odbor za otvoreno tržište).

    Poveznice: novac banke

    Pomični proračun

    Pomični proračun (engl. moving budget, continuous budget) je proračun za jednogodišnje razdoblje koji se neprestano, u intervalima od jednog mjeseca, ažurira. To znači da se zadnjem proračunskom razdoblju na kraju tekućeg mjeseca stalno pridodaje idući mjesec, tako da proračun uvijek pokriva razdoblje od godine dana. Prednost pomičnog proračuna ogleda se u sustavnom preispitivanju, a nedostatak su mu visoki troškovi ostvarivanja. Naziva se i trajni proračun.

    Poveznice: mjesec proračun

    Ponderiranje

    Ponderiranje (engl. ponderation, njem. Abwägung) je postupak dodjeljivanja odgovarajuće važnosti pojedinim veličinama prilikom izračunavanja srednjih vrijednosti. Faktori važnosti ili ponderi mogu se izraziti apsolutno ili relativno. Ponder izražen apsolutno je broj koji pokazuje koliko se puta pojavljuje određena veličina (vrijednost) koja sudjeluje u izračunavanju srednje vrijednosti, a relativni ponder pokazuje udio pojedine vrijednosti u strukturi cjeline. Npr. ako je odabrano 5 proizvoda s prosječnom težinom 2 grama i 10 proizvoda s prosječnom težinom 5 grama, tada je prosječna težina svih 15 proizvoda (5*2 + 10*5)/15 = 4 grama. Kod skupnih indeksa cijena (količina) npr. ponderi su vrijednosti ili pokazatelji strukture vrijednosti.

    Popusti lojalnosti

    Popusti lojalnosti je praksa utvrđivanja sniženih cijena, popusta i drugih pogodnosti kupcima na osnovi kriterija lojalnosti.

    Lojalnost jednom dobavljaču/proizvođaču utvrđuje se s obzirom na odnose i stupanj isključivosti između proizvođača i kupca/dobavljača, a ne s obzirom na trajnost poslovnih i kupoprodajnih odnosa. Ako dva dobavljača kupuju od istog proizvođača iste količine robe, popust će se odobriti onom dobavljaču koji sve svoje potrebe ili većinu potreba namiruje od proizvođača koji mu za to daje popust.

    Takva praksa, ako je provodi poduzeće u vladajućem položaju, zabranjena je kao poseban slučaj zloupotrebe i imenovano djelo diskriminacije cijenama.

    Poveznice: cijena poduzeće

    Popusti lojalnosti

    Popusti lojalnosti je praksa utvrđivanja sniženih cijena, popusta i drugih pogodnosti kupcima na osnovi kriterija lojalnosti.

    Lojalnost jednom dobavljaču/proizvođaču utvrđuje se s obzirom na odnose i stupanj isključivosti između proizvođača i kupca/dobavljača, a ne s obzirom na trajnost poslovnih i kupoprodajnih odnosa. Ako dva dobavljača kupuju od istog proizvođača iste količine robe, popust će se odobriti onom dobavljaču koji sve svoje potrebe ili većinu potreba namiruje od proizvođača koji mu za to daje popust.

    Takva praksa, ako je provodi poduzeće u vladajućem položaju, zabranjena je kao poseban slučaj zloupotrebe i imenovano djelo diskriminacije cijenama.

    Poveznice: cijena poduzeće

    Porez na dodanu vrijednost – PDV

    Porez na dodanu vrijednost – PDV (engl. value added tax – VAT, njem. Mehrwertsteuer) je oblik poreza na promet, čija je realizacija podijeljena u parcijalna plaćanja koja se obavljaju na temelju dodane vrijednosti u svakoj fazi procesa proizvodnje i distribucije.

    PDV se obračunava i uplaćuje sukcesivno, prilikom svake prodaje, ali samo na neto vrijednost ostvarenu u svakoj fazi. Izvoz se vrši bez ovog poreza, a uvoz se opterećuje istim stopama kao i nacionalni proizvod. Stoga može biti jedinstvena, ali i diferencirana na različite vrste robe ili usluga.

    Porez na putnike u tranzitu

    Porez na putnike u tranzitu (engl. transit travellers tax) je porez koji plaćaju turisti koji nakratko posjećuju neku zemlju (na jedan dan ili dio dana, na brodu koji krstari i sl.).

    Iskazuje se u cijeni usluga koje se daju takvim turistima, a ponekad i u obliku pristanišne pristojbe.

    Poveznice: cijene porez turisti

    Pluralističke obveze

    Pluralističke obveze (engl. pluralistic obligations, njem. pluralistische Verpflichtungen) su obveze s više subjekata bilo na vjerovničkoj, bilo dužničkoj ili na obje strane. Budući da kod pluralističkih obveza dolazi više subjekata, nužno se postavlja pitanje njihova međusobnog odnosa.

    Odnos između subjekata rješava se s obzirom na pitanje je li činidba djeljiva ili nedjeljiva, odnosno da li zbog nekih posebnih razloga čitava tražbina, iako djeljiva, ipak pripada svim vjerovnicima, odnosno da za dug, iako djeljiv, odgovaraju svi dužnici. S toga gledišta pluralističke obveze dijelimo na djeljive, nedjeljive i solidarne.

    Poveznice: vjerovnik

    Plodouživanje poduzeća

    Plodouživanje poduzeća (njem. Unternehmensniessbrauch, Niessbrauch an einem Einzelunternehmen);

    1. moguće ga je zasnovati, i u njemačkoj poslovnoj praksi često se i rabi, u slučaju da se poduzeće kao ukupna imovina daje nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi na plodouživanje;
    2. kod društva osoba zasnivanje plodouživanja na udjelima moguće je ako je to predviđeno društvenim ugovorom ili suglasnošću ostalih članova. Ako je osnovano plodouživanje bez ograničenja, plodouživatelj u unutrašnjim odnosima i odnosima prema vani stupa na mjesto člana, on postaje “član na određeno vrijeme” i upisuje se u sudski registar. Plodouživatelj sudjeluje u dobitku, ali ne i u gubitku;
    3. kod društava kapitala plodouživanje na dionici, odnosno udjelu još je učešće i jednostavnije.

    Pravo plodouživanja na dionici stječe se raspolaganjem dioničara dionicom tako da on svoje člansko pravo u društvu optereti plodouživanjem u cijelosti u korist druge osobe. Plodouživanje se može zasnovati i na pojedinom pravu koje ulazi u člansko pravo u društvu (npr. na pravu na dividendu). Pravo plodouživanja zasniva se u obliku potrebnom za prijenos dionice, ovisno je li u pitanju dionica na ime ili donositelja. Ako je za prijenos dionice potrebna suglasnost društva, ona se traži i za zasnivanje prava plodouživanja. Plodouživatelj ima prije svega pravo na dividendu iz dionice, pa je on vlasnik kupona na ispravi o dionici. Ovamo ne pripadaju: naknada za ispunjenje dioničareve dodatne obveze prema društvu, razlika u cijeni po kojoj je dionica kupljena, a zatim prodana, ni sudjelovanje u ostatku likvidacijske i stečajne mase društva, jer nije riječ o uživanju članskog prava nego o nadomjestku članstva.

    Pravo prvenstva pri upisu novih dionica također ne pripada u plodouživanje već je posrijedi pravo dioničara. Pravo plodouživanja ne obuhvaća i to ako ga dioničar izričito ne dade. Izda li društvo nove dionice na temelju povećanja temeljnoga kapitala iz sredstava društva, plodouživatelj ima pravo tražiti da mu se dade plodouživanje i na tako stečene nove dionice dioničara koji mu je dao pravo plodouživanja, tj. na one od njih koje su dobivene na temelju dionica na kojima to pravo ima. Dioničar je obvezan plodouživatelju osigurati sve koristi koje nastanu iz promjena glede dionica koje je tako opteretio. To valja uzeti u obzir pri smanjenju temeljnoga kapitala, statusnih promjena i preoblikovanju društva.

    Pravo glasa na glavnoj skupštini društva pripada ipak samo dioničaru. Iako bi se osnivanje prava plodouživanja moglo osnovati iz svih temelja osnivanja plodouživanja uopće, redovito će se ono osnivati pravnim poslom. Kako naš Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima podrobno uređuje i pravo plodouživanja na stvarima i pravima, nema zapreke da se i u našoj praksi ovo pravo ne rabi kad je predmet plodouživanja poduzeće. Pobijanje glavne i posebne odluke skupštine dioničkog društva, 1. Pobojne odluke glavne skupštine su sve one koje su donijete protivno zakonu ili statutu.

    O razlikama između ništetne i pobojne odluke glavne skupštine ništetnost odluka glavne i posebne skupštine dioničkog društva, toč.
    1. Propisa o pobijanju odluka glavne skupštine, odgovarajuće se primjenjuju i na odluke posebnih skupština.
    2. Povreda zakona jedan je od razloga za pobijanje odluke i pod time valja smatrati svaku pravnu normu, ne samo zakon u formalnopravnom smislu, već i podzakonske propise pa i nepisane pravne norme, i to ne samo one kojima se uređuje dioničko društvo nego i one za druga pravna područja onoliko koliko zahvaćaju društvo. Od toga valja razlikovati povrede ugovora koje se ne bi mogle svrstati pod povrede zakona s objašnjenjem da se njima vrijeđa temeljno načelo pacta sunt servanda. Razlogom pobijanja mogu, međutim, biti samo one povrede propisa za koje nije propisano da povreda znači ništetnost odluke.
    3. I povrede statuta treba tretirati široko tako da samo beznačajne povrede statuta ne mogu dati osnove za pobijanje odluke glavne skupštine. U ostalim slučajevima je pobojnost dopuštena. Primjerice, to ne bi bili slučajevi kada članovi nadzornog odbora koje je imenovala glavna skupština ne ispunjavaju uvjete koji se zakonom traže zato da bi mogli biti članovi tog organa, kada je protivno statutu dioničarima dopušteno glasovati na glavnoj skupštini iako nisu u skladu sa statutom pohranili dionice ili to nisu učinili na vrijeme, ako pri glasovanju nije postignuta statutom propisana veća većina kapitala od one propisane zakonom, ali je voditelj skupštine utvrdio da je prijedlog prihvaćen i sl.
    4. ZTD ne propisuje posebne razloge za pobijanje odluke glavne skupštine, već je dao opću klauzulu o pobijanju, pa načelno temelje za pobijanje dijelimo na dvije skupine: povrede odredaba zakona ili statuta o postupku (npr. pogreške u glasovanju i utvrđivanju rezultata, neopravdano uskraćivanje prava dioničara na obaviještenost, povreda odredaba o zaštiti manjinskih dioničara, objave dnevnog reda i sl.), te povrede materijalnih odredaba zakona i statuta (npr. povreda prava glasa, jednakog položaja dioničara, načela povjerenja i sl.).

    Za razliku od ništetne odluke, pobojna odluka glavne skupštine valjana je sve dok se ne poništi. Poništenje se ostvaruje samo tužbom za pobijanje na koju je ovlašten ograničen krug ovlaštenika iz redova dioničara, zatim uprava, članovi uprave i nadzornog odbora u roku od trideset dana od donošenja odluke. Ne podigne li koji od ovlaštenika u tom roku tužbu, bez obzira na njezinu protupravnost, odluka glavne skupštine postaje konačno valjanom. Ako je tužba bila utemeljena, sud proglašava odluku poništenom, i od trenutka njezina donošenja.

    Poveznice: imovina poduzeće

    Plivajući tečaj

    Plivajući tečaj (engl. floating exchange rate, njem. flexibler Wechselkurs) je flotirajući, fleksibilni ili slobodni tečaj, oblikuje se na tržištu na osnovi djelovanja mehanizma ponude i potražnje koji formira njegovu realnu cijenu.

    U takvim okolnostima, visina tečaja ovisi neposredno o stanju platne bilance, jer trenutno ostvareni deficit ili suficit automatski djeluje na promjenu deviznog tečaja te izaziva promjene u izvozu i uvozu ili kretanju kratkoročnog kapitala ili u jednom i drugom. Tako npr. pri postojanju deficita raste tečaj inozemnih valuta u odnosu na domaću, što uzrokuje povećanje izvoza robe i usluga, ali i smanjenje uvoza, dok je pri suficitu situacija obrnuta, tj. pada tečaj stranoj valuti u odnosu na domaću, što pojeftinjuje uvoz pa je kretanje robe i usluga usmjereno u suficitarnu zemlju. Osnovna ideja je sadržana u cijeni ravnoteže, jer postoji određena visina deviznog tečaja na kojem će se izravnati ponuda i potražnja i ostvariti ravnoteža platne bilance.

    Zamjetna osjetljivost slobodno formiranih tečajeva ne znači odsutnost intervencija centralnih banaka na deviznim tržištima. Iako obveza intervencija ne postoji, intervencije centralnih banaka prilagođavaju se potrebama njihove trenutne monetarne politike. Postupne promjene u tečaju u sustavu plivajućih deviznih tečajeva, za razliku od brettonwoodskog sustava fiksnih tečajeva u situaciji kad odnosna zemlja provodi korektivne mjere (devalvaciju ili revalvaciju), eliminiraju iznenadne šokove u privredi i potrebu drastičnog prilagođavanja.

    Stroga pravila Međunarodnog monetarnog fonda i utvrđena procedura u slučajevima neizbježnih promjena prije utvrđenog pariteta, makar se radilo i o privremenim debalansima, onemogućava brza, nužna i realna prilagođavanja tečaja na štetu zainteresiranih zemalja članica Fonda.

    Kako o realnosti deviznog tečaja ovisi rentabilnost izvoza i racionalnost uvoza, zemlje članice su se potaknute vlastitim interesom i nagomilanim problemima u međunarodnom monetarnom sustavu ranih 70-ih godina postupno počele oslobađati obveze intervencije centralnih banaka radi održavanja tečajeva svojih valuta u dopuštenim okvirima marže osciliranja od + 2,25 % od utvrđenog pariteta. One de facto od 1973. godine počinju primjenjivati plivajuće tečajeve, a de jure (prema drugom amandmanu na sporazum MMF-a) to im je omogućeno od travnja 1978. godine.

    Zemlje članice Fonda imaju pravo izabrati politiku deviznog tečaja i primjenjivati bilo fiksne bilo plivajuće tečajeve. Jedinstveni način floatinga nije prihvaćen, pa odluka u korist “plivanja” obuhvaća jednu od tri mogućnosti: valuta može plivati na potpuno slobodnoj osnovi; valute mogu biti zajedno grupirane u valutno područje u kojem su vezane jedna za drugu pa zajednički plivaju prema drugim valutama; ili devizni tečaj (umjesto da slobodno pliva uz izvjesne intervencije centralne banke radi ublažavanja velikih i neočekivanih flotacija) bude vezan uz izabrani skup indikatora o kretanjima u narodnoj privredi i da pliva srazmjerno promjenama. O prednostima i nedostacima primjene plivajućih tečajeva među stručnjacima ne postoji suglasnost.

    Poveznice: cijena tečaj

    Platna bilanca

    Platna bilanca (engl. balance of payments, njem. Zahlungsbilanz) je statistički dokument koji obuhvaća sve vanjske transakcije u koje je uključena država, u zadanom vremenskom razdoblju.

    Dijeli se na tekući i kapitalni račun. Platna bilanca prikazuje promjene stanja u odnosu na inozemstvo u određenom vremenskom periodu.

    Poveznice: bilanca račun

    Plašt dionice

    Plašt dionice (njem. Aktienmantel, Stammpapier, Hauptpapier) je temeljna isprava, službena potvrda članstva u dioničkom društvu, osobito s pravom sudjelovanja u temeljnom kapitalu, dividendi i pravu glasa. Plašt dionice bitan je sastojak za postojanje isprave o dionici kao vrijednosnom papiru. Isprava je valjana ako ostali dijelovi nisu izdani (kupon, talon).

    Zakonom su utvrđeni obvezatni sastojci plašta isprave, a to su: oznaka da se radi o dionici i njena nominalna svota, oznaka vrste i roda dionice, tvrtka i sjedište izdavaoca dionice, tvrtka (ime za fizičku osobu) na koju glasi dionica na ime ili naznaka da glasi na donositelja, datum izdavanja i broj dionice, te faksimil potpisa statutom ovlaštenih osoba izdavaoca dionice. Plašt dionice može sadržavati i neobvezatne (fakultativne) sastojke, npr. neku povlasticu iz dionice.

    Poveznice: dionice zakon tvrtka

    Porez

    Porez (engl. tax, impost, levy, njem. Steuer, Abgabe) označava dio prihoda koji država uzima pravnim i fizičkim osobama za pokriće svojih rashoda, a da pritom za uzvrat izravno ne daje nikakvu naknadu. To su ne samo izvori financiranja izdataka izazvanih funkcioniranjem državnog i upravnog aparata, nego i instrumenti ekonomske i socijalne politike. Koristi poreznih obveznika od uplaćenih poreza uglavnom su izravne (npr. izgradnja cesta, zdravstvenih objekata, škola, vrtića i sl.). S obzirom na predmet oporezivanja razlikuje se porez: na promet, prihod, dobit, ukupni prihod građana.

    Plaćanje

    Plaćanje (engl. payment, njem. Zahlung) je radnja ili skup radnji kojima dužnik novčane obveze, odnosno plaćanja ispunjava tu svoju obvezu.

    Pojam plaćanja, kao radnje kojom se ispunjava novčana obveza, valja razlikovati od pojmova instrument plaćanja i instrument osiguranja plaćanja. Posljednja dva pojma nemaju točno definiran pravni sadržaj, a pod njima se obično razumiju mjenica, ček, akceptni nalog, akreditiv i bankarska garancija. No, predaja jednog od spomenutih dokumenata vjerovniku nema značaj plaćanja, pa se obveza plaćanja ne može uzeti ispunjenom u tom trenutku, već u trenutku kad dužnik tog dokumenta plati (novčane obveze).

    PIN

    PIN (akr. od engl. personal identification number) je osobni identifikacijski broj; tajni, obično četveroznamenkasti broj ili riječ, koji se dodjeljuje vlasnicima plastičnih kreditnih kartica.

    Koristi se zajedno s karticom za provođenje transakcija, tj. za dobivanje pristupa preko tipkovnice do računalno kontroliranih uređaja kao što su bankomati. Svrha mu je spriječiti neovlaštenu uporabu kartice.

    Planiranje investicijskog projekta

    Planiranje investicijskog projekta (engl. investment project planning, njem. Investitionsplanung) je osmišljavanje pojedinih vremenskih raspoređenih radnji usmjerenih ostvarenju ciljeva poduzeća.

    Odvija se u fazama:
    a) priprema investicijskog projekta,
    b) ocjena investicijskog projekta,
    c) izvedba investicijskog projekta,
    d) poslovanje investicijskog projekta.

    Prvi korak obuhvaća pojavu ideje o potrebi investiranja, identifikaciju mogućih i prihvatljivih investicijskih rješenja, izradu analitičko-dokumentacijske podloge za izbor projekta te donošenje investicijske odluke.

    Drugi korak obuhvaća definiranje kriterija i izbor metoda za ocjenu mogućih i prihvatljivih investicijskih rješenja, izradu analitičko-dokumentacijske podloge za izbor projekta te donošenje investicijske odluke.

    U trećem se koraku priprema i izvodi građenje, te priprema proizvodnja prema investicijskom projektu.

    Posljednji korak podrazumijeva proizvodnju učinaka, što i jest krajnji cilj projekta. Pritom se prati ostvarenje i uspoređuje s planiranim zadacima i ciljevima, ustanovljuju odstupanja i otkrivaju njihovi uzroci. Navedene faze planiranja investicijskog projekta odvijaju se istodobno sve do početka proizvodnje. Priprema, ocjena i izvedba odvijaju se gotovo istodobno, no s različitim intenzitetom u pojedinoj fazi.

    Planiranje investicijskih projekata svodi se na izradu predinvesticijske studije projekta, investicijske studije te studije izvedbe. Predinvesticijska studija temelji se na analitičko-dokumentacijskoj podlozi za prethodnu ocjenu investicijskih varijanti kako bi se odabrala najpovoljnija. Investicijska studija temelji se na analitičko-dokumentacijskoj podlozi za donošenje investicijske odluke. Studija izvedbe sadrži planirani najprihvatljiviji način izvedbe investicijskog projekta.

    Poveznice: poslovanje projekti

    Pismo o namjeri

    Pismo o namjeri (engl. letter of intent, letter of understanding, heads of agreement, memorandum of understanding, njem. Absichtserklärung, tal. accordo di principio, fr. letters d’intentions, protocole d’accord) je tvorevina međunarodne poslovne prakse i nije kao poseban “predugovoran” oblik sporazumijevanja uređen propisima. Rezultat toga je da se u praksi pojavljuje pod različitim engleskim nazivima.

    Sistematizacija i grupiranje tipičnih sadržaja provedeni su u pravnoj literaturi na osnovi stanja poslovne prakse. Prema tome mogući sadržaji pisma o namjerama jesu:

    a) utvrđivanje ciljeva koje stranke žele ostvariti ugovorom, vremenski redoslijed i raspored tema pregovora, mjesto pregovora i osobe koje u njima sudjeluju;
    b) pitanja o kojima je postignut sporazum i pitanja o kojima postoje različiti stavovi;
    c) utanačenja o uzajamnim obvezama o kojima je postignuta suglasnost kao što su sporazumi o diobi troškova, obveza čuvanja poslovne tajne i povjerljivosti podataka koji su otkriveni tijekom pregovora;
    d) predviđanje pobližih sadržaja budućeg ugovora kao i očitovanje spremnosti da se on sklopi, ali ovisno o ispunjenju određenih uvjeta ili nastupanja nekih događaja.

    Načelno pisma o namjerama nemaju obveznopravne učinke sklapanja ugovora ili ispunjenja obveza ugovora. Ako su u pismo o namjerama unijete neke obveze u slučaju neispunjenja postoji mogućnost naknade štete na osnovi opće građanske odgovornosti za naknadu štete. Druga je situacija ako pismo o namjerama pod tim naslovom sadržajno odgovara obvezama određenih ugovora, pa bi se moglo postaviti pitanje je li time zapravo sklopljen ugovor i jesu li nastale obveze ispunjenja. Odgovor na ta pitanja ovisi o različitim rješenjima u pravnim porecima. Neka prava (hrvatsko i švicarsko) traže suglasnost o bitnim sastojcima ugovora očitovanu u pismu o namjerama. Njemačko pravo traži suglasnost o svim elementima ugovornog odnosa.

    Poveznice: ugovor poslovni

    Plan likvidnosti

    Plan likvidnosti (engl. liquidity plan, njem. Liquiditätsplan) je dio financijskog plana, a podrazumijeva planiranje pojedinačnih izdataka i primitaka, prema njihovim rokovima unovčenja odnosno dospijeća te prema iznosima, kao i planiranje njihove razlike. Planiranje likvidnosti preduvjet je očuvanja likvidnosti i financijske stabilnosti.

    Osnovni su elementi plana likvidnosti novac i novčani ekvivalenti na početku razdoblja, planirani primici planskog razdoblja, planirani izdaci planskog razdoblja te planirano stanje novca i novčanih ekvivalenata na kraju planskog razdoblja.

    Poveznice: novac

    Pismo spremnosti

    Pismo spremnosti (engl. notice of readiness, njem. Ladebereitschaftsmeldung) je pismena obavijest zapovjednika broda krcatelju ili primatelju da je brod spreman za ukrcavanje, odnosno iskrcavanje.

    Pismo spremnosti može se predati kada je brod doveden na određeno mjesto u luci, odnosno na sidrište, kada je dobio odobrenja za promet s kopnom, te kada su obavljene druge radnje koje omogućuju ukrcavanje, odnosno iskrcavanje tereta.

    Pismo spremnosti dostavlja se krcatelju, odnosno primatelju na njegovu adresu tijekom radnog vremena. Predaja pisma spremnosti važna je za početak stojnica.

    Poveznice: pismo

    Pismena potvrda usmeno sklopljenog ugovora

    Pismena potvrda usmeno sklopljenog ugovora u poslovnoj praksi označuje reprodukciju usmeno sklopljenog ugovora. Svaka strana usmeno sklopljenog ugovora može od suugovaratelja zahtijevati, sve dok druga strana ne ispuni ugovor, potvrdu u pisanom obliku da je sklopljen usmeni ugovor. Usmeno sklopljeni ugovor ostaje valjanim i kad zamoljena strana nije dala zahtijevanu potvrdu, što znači da pisana potvrda usmeno sklopljenog ugovora taj ugovor ne pretvara u formalni.

    Svrha izdavanja potvrde je u sačuvanju dokaza o sadržaju danih i primljenih izjava, te u izbjegavanju štete koja bi mogla nastati suugovarateljima zbog nejasnoća, nesporazuma, nedostataka u izjavi volje i slično. No posebnim uzancama može se potvrdi dati i drukčije značenje.

    Tako Posebnim uzancama u ugostiteljstvu ugostitelj može zahtijevati, unatoč neformalnosti izravnog ugovora o hotelskim uslugama, da rezervacija zatražena usmeno ili telefonski mora biti potvrđena u pisanom obliku, brzojavno, teleprinterom, telefaksom ili drugim sredstvom priopćavanja. U tom slučaju ugovor je sklopljen tek u trenutku kad gost primi od ugostitelja potvrdu o rezervaciji u pisanom obliku. Na taj način i ponuda i prihvat ponude na inicijativu ugostitelja moraju biti učinjeni u pisanom obliku, tj. izmjena pisanih potvrda voljom strana neformalni izravni ugovor o hotelskim uslugama pretvara u formalan (forma ex contractu).

    Poveznice: ugovor dokaz

    Pacta sunt servanda

    Pacta sunt servanda je temeljno načelo ugovornog prava, po kojem je sklopljeni ugovor zakon za ugovorne strane, koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza. Ugovorne strane ne mogu jednostrano mijenjati ugovorne odredbe niti odustati od ispunjenja ugovora.

    Protiv ugovorne strane koja ne ispunjava ili neuredno ispunjava svoje ugovorne obveze druga ugovorna strana može pokrenuti odgovarajući sudski postupak. Međutim, u iznimnim situacijama, kada se promijene okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora tako da onemogućavaju ili bitno otežavaju ispunjenje ugovornih obveza, bilo bi nepravedno zahtijevati da ugovorne strane ispune svoje ugovorne obveze, te se u tim situacijama ugovorne strane mogu osloboditi od ispunjenja tih obveza rebus sic stantibus.

    Pactum de non cedendo

    Pactum de non cedendo (njem. Abtretungsverbort) na lat. znači ugovor o zabrani prijenosa tražbine, ugovorna zabrana ustupanja (cesija);

    1. ugovorom između vjerovnika i dužnika može se utvrditi obveza vjerovnika da svoju tražbinu od dužnika ne smije uopće ili ne smije bez pristanka dužnika – koji se inače kod ustupanja ne zahtijeva – ustupiti drugome. Pravni učinak takve klauzule u ugovoru je u tome da u odnosu na dužnika cesija nema pravnog učinka;

    2. zabrana cesije može biti utvrđena i zakonom, a ne smiju se ustupiti ni one tražbine koje su vezane uz osobu vjerovnika ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na drugog.

    Poveznice: ugovor

    Paretova analiza

    Paretova analiza (engl. Pareto analysis, njem. Pareto-Analyse) je tehnika za klasificiranje problema, odnosno problemskih područja prema stupnju njihove važnosti, a potom i usmjeravanje korektivnih aktivnosti na one najvažnije.

    Paretov koncept, kao osnova za Paretovu analizu, dobio je naziv po talijanskom ekonomistu V. Paretu, koji je u 19. stoljeću postavio tvrdnju kako je samo relativno malo faktora od presudnog značenja za veliki postotak od ukupnih uzroka (reklamacija, defekata, problema itd.) kao i obratno (tj. kritičnih nekoliko, a trivijalnih mnogo). Ideja je da se klasificiraju slučajevi prema stupnju važnosti (udjela), kako bi se potom usmjerilo na rješavanje najvažnijih, ne ulazeći pri tome u manje važne. To upućuje na načelo 80-20, prema kome približno 80% problema (ili vrijednosti, troškova itd.) proizlazi iz 20% faktora (uzroka). Na primjer 80% od zastoja strojeva odnosi se na samo 20% strojeva, ili 80% od defekata na proizvodu proizlazi iz samo 20% konkretnih uzroka tih defekata. Drugačije, 80% aktivnosti daje 20% rezultata, dok 20% kritičnih aktivnosti daje 80% rezultata.

    Često je korisno pripremiti Paretov dijagram, koji ilustrativno pokazuje značenje pojedinih događaja (brojčano i u postotku udjela) svrstanih po veličini. Tako je samo jednim pogledom moguće zapaziti onih nekoliko kritičnih.

    Perks

    Perks je popularni kolokvijalni izraz za perquisites koji označava posebne (nenovčane) beneficije koje poduzeća pored plaće daju svojim menedžerima (ili stručnjacima) kao što su vozila poduzeća, privatno zdravstveno osiguranje i sl.

    Pezo

    Pezo (šp. peso) je novčana jedinica Argentine (ARP), Čilea (CLP), Filipina (PHP), Dominikanske Republike (DOP), Gvineje Bisau (GWP), Kolumbije (COP), Kube (CUP), Meksika (MXN) i Urugvaja (UYU).

    Pluralni votum

    Pluralni votum (engl. plural voting, njem. Mehrstimmrechtaktie) je pravo na veći broj glasova određenih dionica od ostalih.

    Pluralni votum je u pravnim sustavima dioničkih društava različito uređen tako da ga neke države izričito dopuštaju (Lihtenštajn, Švedska), druge ga ne zabranjuju (Švicarska), treće dopuštaju kao iznimke, tako npr. u Njemačkoj uz dozvolu najvišeg organa ovlaštenog za poslove gospodarstva pokrajine u kojoj društvo ima sjedište, a neke, kao što je naša, izričito ga zabranjuju, tj. zabranjeno je izdavanje dionica koje za isti nominalni iznos daju različito pravo glasa.

    Poveznice:

    Po naredbi

    Po naredbi;

    1. izraz, odredba, klauzula koju sadrže vrijednosni papiri i čije postojanje u tim papirima naglašava njihovo svojstvo prenosivosti indosamentom. Suprotno okolnosti da izostanak te klauzule u vrijednosnim papirima koji su ex lege prenosivi indosamentom ne utječe na mogućnosti njihova prijenosa na taj način, uvrštenje suprotne klauzule “ne po naredbi” znači zabranu njihova prijenosa indosamentom zbog čega ostaje samo mogućnost prijenosa cesijom;

    2. zakonski termin kojim se određuje mogućnost prijenosa indosamentom onih vrijednosnih papira koji glase na ime. Ako pojedinu vrstu vrijednosnog papira na ime propisi ne bi uzeli papirom “po naredbi”, onda bi takvi papiri bili prenosivi samo cesijom.

    Poveznice: klauzula

    Pobojnost

    Pobojnost (engl. avoidance, njem. Anfechtung) je razlog nevaljanosti pravnih poslova. Pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti. Do poništenja takvi se poslovi po svojim učincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo poništenje, postaju valjani, konvalidiraju (konvalidacija).

    Ako pobojni posao bude poništen, posljedice poništenja, jednako kao i kod ništetnih poslova, nastupaju ex tunc, što znači od dana zaključenja. Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe, a to je, u pravilu, ona strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. To se obrazlaže činjenicom da se pobojnost kao sankcija nevaljanosti ustanovljuje prvenstveno u svrhu zaštite interesa ugovornih strana, a ne općih društvenih interesa kao kod ništetnih pravnih poslova. Pobojnost ne nastupa ex lege, već se mora podići tužba na pobijanje, tzv. querella nullitatis.

    Ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana u pogledu volje te kad je to zakonom ili posebnim propisima određeno. Ograničena poslovna sposobnost javlja se kao razlog pobojnosti pravnog posla samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba zaključi pravni posao bez odobrenja svojeg zakonskog zastupnika, a takvo odobrenje ni naknadno ne uslijedi. Mane volje koje izazivaju pobojnost pravnog posla jesu prijetnja, zabluda i prijevara. Druge razloge pobojnosti predviđene zakonom nalazimo u povredi načela jednake vrijednosti činidaba (ekvivalentnost prekomjerno oštećenje), i pravnim radnjama dužnika na štetu vjerovnika. Po pozitivnim propisima svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, tj. ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

    Tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika naziva se, još od rimskog prava, paulijanskom tužbom (actio Pauliana). Ako dođe do poništenja pobojnog posla, ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke. Razlika prema restituciji kod ništetnih je poslova u tome što kod pobojnih nije predviđena mogućnost oduzimanja danog ili primljenog u korist općine.

    Kod pobojnosti stranke mogu svojim sporazumom drukčije urediti svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno do trenutka poništaja ne vraća. Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da nije znao niti morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvomuvjerila svog suugovaratelja da je poslovno sposobna. Osobe ovlaštene na traženje poništenja jesu stranke u poslu, a iznimno i neke treće osobe. Od stranaka poništenje može tražiti ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena.

    Poveznice: posao poslovi pravne

    Podakreditiv

    Podakreditiv (engl. back-to-back credit, njem. Unterakkreditiv) je akreditiv koji otvara banka po nalogu korisnika postojećeg akreditiva u korist treće osobe, od koje korisnik postojećeg akreditiva kupuje robu radi daljnje prodaje i isporuke osobi koja je naložila banci otvaranje postojećeg akreditiva, pri čemu postojeći akreditiv (u odnosu između njegova korisnika i banke kojoj nalaže otvaranje podakreditiva) služi kao pokriće akreditivne svote podakreditiva, koju će banka isplatiti njegovu korisniku.

    Akreditiv i podakreditiv su pravno samostalni i međusobno nezavisni, jer postoje dva različita temeljna ugovora, dva različita naloga za otvaranje akreditiva koja daju dvije različite osobe dvjema različitim bankama i dva različita akreditiva u korist dva različita korisnika.

    Podakreditiv se koristi u onim slučajevima kada, iz bilo kojeg razloga, nije prikladan prenosivi akreditiv. Podakreditiv nije uređen ni u ZOO niti u UCP za dokumentarne akreditive. Gospodarski su akreditiv i podakreditiv ipak povezani stoga što služe ostvarenju posla koji je jedna gospodarska cjelina.

    Poveznice: ugovor posao banka

    Podosiguranje

    Podosiguranje (engl. under-insurance, njem. Unterversicherung);

    1. osiguranje kod kojeg je u vrijeme zaključenja ugovora vrijednost osiguranog predmeta bila veća od osigurane svote. Iznos naknade smanjuje se razmjerno odnosu osigurane svote i vrijednosti osiguranog predmeta, ako nije drugačije ugovoreno.

    U slučaju djelomičnog gubitka ili oštećenja, osiguravatelj će platiti razmjerni dio naknade prema pravilu proporcije koje glasi: odšteta/šteta = osigurana vrijednost/stvarna vrijednost. Iz ovog proizlazi da je odšteta = (šteta x osigurana vrijednost)/stvarna vrijednost. Ako je ugovoreno da odnos između vrijednosti osiguranog predmeta i osigurane svote nema značenje za utvrđivanje visine štete, u slučaju nastanka štete naknada se isplaćuje do iznosa osigurane svote. Za razliku od nadosiguranja, podosiguranje je dozvoljeno;

    2. podosiguranje u kreditnim osiguranjima nastaje kada osiguranik ne prijavi osiguravatelju puni (cijeli) iznos svoga potraživanja od kupca, već manji. Osiguravatelj će naplatiti i manji iznos premije. U slučaju nastanka štete, osiguravatelj će naknaditi samo dio štete, a ne cijeli iznos prema pravilu proporcije. To znači da će dobiti samo dio naknade od ukupne štete koliko iznosi postotak prijavljenog (smanjenog) iznosa osigurane svote u odnosu na stvarnu svotu potraživanja.

    Poveznice: osiguranje vrijeme

    P&L account

    P&L account (engl. profit and loss account) je račun dobiti i gubitka.

    Poveznice: account račun

    Package deal

    Package deal je pravni izraz poslovne prakse i ugovornog prava kojim se obilježava predmet ugovora – pogodba (deal) sastavljen od više predmeta imenovanih ugovora i vlastitih sastojaka.

    Sadržaj paketne pogodbe čine bitni sastojci ugovora određene vrste jer se jedino ugovaranjem i ispunjenjem više raznovrsnih obveza može ostvariti svrha ugovora. Radi se dakle o tipiziranoj kombinaciji više predmeta ugovora koji se vezuju za određenu vrstu, sui generis ugovora suvremene poslovne prakse. Primjer takve pogodbe nalazimo u ugovorima o franšizingu gdje se pored isključivih prava prodaje ustupa i uporaba žiga, poslovnog know-howa i stječe pravo i obveza nadzora.

    Izostanak bilo kojeg sastojka ugovora može proizvesti drugu kvalifikaciju ugovora i time uskratiti inače samo za franšizing dopuštena ugovorna ograničenja. Paketne pogodbe uobičajene su u složenim ugovorima o kooperaciji, ugovorima o menedžmentu ili nadogradnjama drugih tipiziranih ugovora kao što su ugovori o prodaji, distribuciji i dr.

    Packing akreditiv

    Packing akreditiv je akreditiv pri kojem banka prema korisniku, uz uobičajene uvjete ispunjenja akreditivne obveze, preuzima i obvezu isplate avansa iz akreditivne obveze, preuzima i obvezu isplate avansa iz akreditivne svote bez prethodnog korisnikova ispunjenja akreditivnih uvjeta koji vrijede za isplatu preostalog dijela akreditivne svote.

    Radi osiguranja povrata avansa za slučaj neispunjenja akreditivnih uvjeta, korisnik akreditiva pri primitku avansa predaje banci svoju mjenicu i pisanu obvezu da će sukladno akreditivu pribaviti i podnijeti banci one dokumente koji su uvjet ispunjenja akreditivne obveze. Packing akreditiv uobičajen je u trgovini vunom, pamukom i rižom, i to u Australiji, Aziji, Južnoj Africi, Novom Zelandu.

    Poveznice: banka

    Papirni novac

    Papirni novac (engl. paper money, paper currency, banknotes, njem. Papiergeld) je razvijeniji oblik znaka vrijednosti, proistekao iz funkcije novca kao prometnog sredstva, te u odnosu prema robnim vrijednostima simbolički predstavlja istu količinu novčane robe u kojima se robne vrijednosti izražavaju. Papirni novac izdaje središnja ili emisijska banka neke zemlje.

    U početku se težilo da za svu izdanu količinu papirnog novca (i ostalih novčanica) banka ima u svojim trezorima zlatno pokriće, s mogućnošću da se u svako doba papirni novac može zamijeniti odgovarajućom količinom plemenitog metala. Poslije se od toga odustalo.

    U optjecaju je državni papirni novac s prisilnim tečajem i različitim stupnjem zamjenjivosti za zlato i devize. Njegovo se kretanje podvrgava samo zakonima novčanog optjecaja, koji zahtijevaju da se izdavanje papirnog novca ograničiti na količinu koja bi u prometu morala osigurati platni promet bez cijena robe. Neumjereno tiskanje papirnog novca i razni poremećaji u robnom prometu dovode do odstupanja od ove norme i pojave deflacije i inflacije.

    Poveznice: cijena novac banka

    Paralelna valuta

    Paralelna valuta (engl. parallel currency, njem. parallele Währung) je novčani sustav u kojem su u optjecaju dvije vrste novca, a njihov međusobni odnos (tečaj) prepušten je tržištu.

    Pritom se obično misli na nekadašnji bimetalistički sustav zlata i srebra, a njihov tečaj ovisio je o ponudi i potražnji za jednim i drugim metalom.

    Poveznice:

    Pariški klub

    Pariški klub (engl. Paris Club, Group of Ten, njem. Zehnergruppe, Zehnerklub) je kolokvijalni naziv za Grupu desetorice. Riječ je o neformalnoj grupi deset država članica MMF (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija, Švedska, Kanada i Japan), kojima se od 1984. pridružila Švicarska.

    One se od vremena do vremena sastaju i sporazumijevaju o mjerama koje treba poduzeti kad neka zemlja ne može na vrijeme otplatiti svoje inozemne dugove. Započelo je 1956. raspravama o argentinskom vanjskom dugu.

    Krajem 1980-ih, od 47 sporazuma o reprogramiranju dugova za 16 zemalja, 32 su dogovorena pod okriljem Pariškog kluba.

    Poveznice: mmf švedska

    Paritetna klauzula

    Paritetna klauzula (engl. parity clause, njem. Paritätsklausel) je posebna klauzula u kupoprodajnom ugovoru u kojoj se označava do kojeg mjesta i uz koje obveze prodavalac, a od kojeg mjesta i uz koje obveze kupac snosi troškove i rizik. Obično se iskazuje transportnim klauzulama prihvaćenim od Međunarodne trgovačke komore u Parizu pod nazivom Incoterms pravila.

    Poveznice: ugovor pravila

    Parkinsonov zakon

    Parkinsonov zakon (engl. Parkinson"s law, njem. Parkinsonsches Gesetz) je zakon umnožavanja administracije, odnosno težnja svake jedinice da ističe svoju vrijednost na taj način da poveća broj svojih zaposlenih. Proširenje i povećanje poslova kako bi oni popunili vrijeme potrebno za njihovo obavljanje. Stoga zaposleni rade i nepotrebne poslove, kako bi njihove jedinice dobile na važnosti.

    Vezuje se uz engleskog autora Cyrila Northcota Parkinsona koji je proučavajući administraciju, s njom povezanu birokraciju, odnosno prirodu uredskog poslovanja i odnosa u administraciji, utvrdio logiku i pravilnost rada administracije i broja službenika u njoj. Po njemu “rad se širi da popuni vrijeme predviđeno za njegovo obavljanje”.

    Otkrio je da obujam posla i broj činovnika koji ga obavljaju ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi, nego se temelje na unutarnjoj logici birokracije po kojoj:

    • 1. birokrat želi da umnožava podređene, a ne konkurente;
    • 2. birokrati opskrbljuju jedni druge poslom.

    Prema Parkinsonu povećanje broja službenika obvezno će se kretati između 5,17% i 6,56% na godinu neovisno o bilo kakvim promjenama u potrebama i količini obavljenog posla. Istakao je i činjenicu razvijanja različitih koordinativnih mehanizama kao što su odbori, povjerenstva i sl. jer se s povećanjem broja izvršitelja komplicira i otežava koordinacija, što također stvara pritiske ka povećanju broja zaposlenih iako se sam obujam posla ne povećava.

    Poveznice: zakon poslovi

    Pasivna strategija upravljanja

    Pasivna strategija upravljanja je strategija koja se temelji na principu strogog praćenja strukture izabranog benchmarka, za razliku od aktivne strategije koja dozvoljava određena odstupanja od benchmarka s namjerom postizanja boljih rezultata.

    Poveznice: strategija rezultati

    Pasivni bankovni poslovi

    Pasivni bankovni poslovi (engl. deposit business, njem. Passivgeschäfte) su po kriteriju funkcionalnosti poslovi mobilizacije i koncentracije sredstava kojima banka privlači sredstva u kreditni sistem, a s obzirom na to da ih pribavlja od drugih imalaca, sa stanovišta bilance oni predstavljaju dug banke i nalaze se u njenoj pasivi.

    Za bankovno poslovanje ovi su poslovi bitni, jer preko njih ona prikuplja sredstava za svoj rad, a strukturirani su na kratkoročne poslove kojima se prikupljaju novčana sredstva za odobravanje kratkoročnih kredita svojim komitentima i za obavljanje ostalih vlastitih i drugih aktivnih poslova, i na dugoročne poslove kojima ona prikuplja sredstva za kreditiranje razvoja industrije i prometa odnosno financiranje investicija.

    Depozitni izvori predstavljaju osnovnu metodu napajanja financijskog potencijala i zadovoljavajućeg stupnja propulzivnosti i stabilnosti banke. Najvažniji kratkoročni pasivni poslovi jesu depozitni poslovi kojima banka prikuplja depozite po viđenju poduzeća, stanovništva i države, jer oni preko multiplikacijskih procesa formiranja depozita i kredita oblikuju dodatne izvore sredstava. Osim depozita po viđenju (čekovni ili žiro depoziti) koji svakodnevno pritječu u banku radi obavljanja tekućih plaćanja, izuzetno su značajni i depoziti na štednju (ulozi na štednju stanovništva) kao sve važniji izvor bankovnih potencijala.

    Agregat štednih depozita nalazi se po svojim temeljnim karakteristikama između agregata depozita po viđenju i oročenih, odnosno investicijskih depozita, a s obzirom na to da ima relativno visok stupanj konvertibilnosti u novac, svrstava se u kategoriju koja je bliska novcu (near money), tj. kvazinovac, pa se zbog toga mora izdvojeno evidentirati i analizirati.

    Posebno mjesto u kategoriji pasivnih poslova zauzima zaduživanje kod drugih banaka kao grupa specifičnih poslova. Riječ je o međubankovnom zaduživanju putem: reeskonta i relombarda, ali i post kredita i ostalih kredita koje banke međusobno odobravaju najčešće preko tekućih računa. I konačno, u istu takvu grupu ulazi izdavanje kratkoročnih vrijednosnih papira: blagajničkih zapisa i certifikata o depozitu, kojima banka pribavlja kratkoročna sredstva za poslovanje i likvidnost. U dugoročne pasivne poslove banke spadaju poslovi formiranja dugoročnog potencijala.

    Najsigurnija i najstabilnija bankovna sredstva jesu ona koja su prikupljena emisijom dugoročnih vrijednosnih papira. Njihovim izdavanjem banka dobiva potrebna sredstva, a umjesto toga daje obvezu da će imaocima njenih dionica ili obveznica isplaćivati određeni prinos (dividendu ili kamatu). Poslovi prikupljanja oročenih depozita stanovništva također su baza za dugoročne aktivnosti. Troškovi njihove mobilizacije su veći nego kod depozita po viđenju zbog diferencijacije u kamatnim stopama, ali su zato operativni troškovi držanja oročenih depozita manji nego što je to slučaj kod depozita po viđenju.

    Značajni izvori su i prikupljanje dugoročnih depozita poduzeća, javnih ustanova i države, a organiziraju se na osnovi raznih poslovnih angažmana banke i imalaca takvih sredstava sa svrhom ostvarivanja nekih privrednih i društvenih ciljeva. Banka se može baviti i pribavljanjem dugoročnih kredita iz inozemstva zaključivanjem financijskih kredita, okvirnih kredita i kreditnih linija.

    Poveznice: banke banka poslovi

    Perfekcija ugovora

    Perfekcija ugovora (engl. conclude of the contract, perfection of the contract, njem. Abschliessung des Vertrages, Vertragsperfektion) je trenutak kad je nastao ugovor i međusobne obveze ugovornih strana. Od tog trenutka računaju se svi rokovi vezani uz ugovor (plaćanje, isporuka), određena prava strana (npr. u slučaju stečaja), obveze strana u odnosu na državna tijela (odobrenja, dozvole, porezi), a u pravilu se na ugovor primjenjuju propisi koji su važili u trenutku njegova sklapanja, bez obzira na kasnije izmjene.

    Po prirodi stvari ugovor se sklapa ili među nazočnima ili među nenazočnima. Između nazočnih strana ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kad ponuđeni prihvati ponudu ponuditelja za sklapanje ugovora. Strane su nazočne kad izravno pregovaraju, npr. u kancelariji ponuditelja. Ako ponuditelj nije stavio rok za prihvat ponude, ponuđeni se mora izjasniti o ponudi bez odgađanja (odmah), osim ako iz okolnosti proizlazi da ponuđenom pripada stanoviti rok za razmišljanje. Ako je ponuditelj stavio rok za prihvat, vezan je njime do njegova isteka.

    Ugovor je sklopljen među nazočnima i onda ako su ga strane sklopile telefonom, teleprinterom ili izravno radiovezom. Između nenazočnih stranaka ugovor se sklapa pismom ili brzojavom, a ugovor je sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu (teorija primitka).

    Po našem pravu, dakle, nije odlučujuće kad se ponuđeni očitovao o prihvaćanju ponude (teorija očitovanja), odnosno kad je poslao odgovor o prihvatu (teorija odaslanja, post box teorija), jer su to trenuci nepoznati ponuditelju i ugovor bi nastao u trenutku koji on ne može kontrolirati. Smatra se da je ponuda prihvaćena i onda kad ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu, ili učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude; poslovne prakse između strana ili običaja može smatrati kao izjava o prihvaćanju. I ponuda i prihvat mogu se opozvati, ali moraju stići zajedno, ili prije ponude, odnosno prihvata.

    Poveznice: ugovor

    Performance guarantee

    Performance guarantee je izraz koji se može uporabiti u dva različita značenja, odnosno smisla. Njime se može naznačiti garancija za dobro izvršenje posla i garancija učinka, ali se u pravilu označuje garancija za dobro izvršenje posla.

    Poveznice: posao

    Petrodolar

    Petrodolar (engl. petrodollar, njem. Petrodollar) su financijska sredstva ostvarena izvozom nafte, uobičajeno nominirana u američkim dolarima, što ih ekonomski subjekti iz zemalja izvoznica nafte plasiraju u obliku depozita i ulaganja u razvijene industrijske zemlje. U pravilu je riječ o financijskim viškovima zemalja članica poznatog međunarodnog kartela Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) što se plasiraju u prvome redu na financijsko tržište zemalja Europske unije (EU), ali i drugih razvijenih zemalja. Tako plasirana sredstva, kao oblik konvertibilne valute, doživljavaju svoje sigurnije, brže i profitno plodonosnije obrtanje.

    Poveznice: nafta opec

    Pezeta

    Pezeta (šp. peseta) je novčana jedinica Španjolske (ESP) i Andore (ESP), dijeli se na 100 sentima.

    Pasiva

    Pasiva (engl. liabilities, njem. Passiva) sadrži vlastiti kapital osiguravatelja, tehničke pričuve, ostale pričuve koje sadrže pričuve za mirovine djelatnika osiguravatelja i slične dugoročne i kratkoročne obveze te obračunske stavke razgraničenja.

    Dobit financijske godine može biti iskazana u obračunskim stavkama ili u kapitalu. Preneseni gubitak i gubitak financijske godine može biti iskazan u pasivi umanjenjem pričuva i kapitala ili u aktivi. Načini iskazivanja dobiti i gubitka utvrđuju se zakonima države koja primjenjuju smjernice EEZ-a.

    WEB-HOSTING TRENUTNO 50% AKCIJA
    WEB HOSTING

    Crta
    Crta
    Crta


    Crta


    WEB-HOSTING TRENUTNO 50% AKCIJA
    Zašto izabrati WMD?

    WMD Super brza podrška 24/7/365
    Brzi i kvalitetni serveri
    BESPLATNO 12 mjeseci hostinga
    Besplatne domene
    ANTI SPAM zaštita
    ANTI VIRUS zaštita
    Poklon Web Jumbo Plakat 1000kn
    SEO prijava na tražilice
    Besplatni programi
    Video upustva
    Hrvatski affiliate program


    WMD su već izabrali...
    Istra.hr

    Istra.hr
    EPH d.d.

    EPH d.d.
    T-Mobile Hrvatska

    T-Mobile Hrvatska
    SPORTSKE NOVOSTI

    SPORTSKE NOVOSTI
    Jutarnji list

    Jutarnji list
    Slobodna Dalmacija

    Slobodna Dalmacija
    MENSA

    MENSA
    Udruga za zaštitu potrošača

    Udruga za zaštitu potrošača
    National Geographic Junior

    National Geographic Junior
    OMV - INDOIL d.o.o.

    OMV - INDOIL d.o.o.
    Visoka škola međunarodnih odnosa

    Visoka škola međunarodnih odnosa
    Društvo hrvatskih književnika

    Društvo hrvatskih književnika
    sportin.ba

    sportin.ba
    HDK - Hrvatsko društvo za kvalitetu

    HDK - Hrvatsko društvo za kvalitetu
    Agencija - mobilnost, programi EU

    Agencija za mobilnost i programe EU
    CROATA - Potomac

    CROATA - Potomac
    ZVEČEVO D.D.

    ZVEČEVO D.D.
    Udruga za zaštitu potrošača

    Udruga za zaštitu potrošača
    KLETT - Izdavačka kuća

    KLETT - Izdavačka kuća
    JADRANSKO OSIGURANJE D.D.

    JADRANSKO OSIGURANJE D.D.
    CASIO - Hrvatska

    CASIO - Hrvatska
    HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ

    HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ
    Obrtnička komora BBŽ

    Obrtnička komora BBŽ
    DRUŠTVO ARHITEKATA DUBROVNIK

    DRUŠTVO ARHITEKATA DUBROVNIK
    Ured za državnu upravu BBŽ

    Ured za državnu upravu BBŽ
    Hrvatski Teniski Savez Veterana

    Hrvatski Teniski Savez Veterana
    Big Mama House

    Big Mama House
    Agrogrom

    Agrogrom
    Sloga d.d.

    Sloga d.d.
    Firma.hr

    Firma.hr
    Pauk grupa d.o.o.

    Pauk grupa d.o.o.
    Tvornica opruga ESCO

    Tvornica opruga ESCO
    Vodotehna

    Vodotehna
    NHR GRUPA D.O.O.

    NHR GRUPA D.O.O.
    Drvna industrija "ČAZMA"

    Drvna industrija ČAZMA
    Burza Bjelovar

    Burza Bjelovar
    Crier Media Grupa d.o.o.

    Crier Media Grupa d.o.o.
    Poslovni park Bjelovar

    Poslovni park Bjelovar
    Komunalac Bjelovar

    Komunalac Bjelovar
    Sportske igre mladih

    Sportske igre mladih
    HEDERA.HR - dr. Saša Radić

    HEDERA.HR - dr. Saša Radić
    Kudumija šatori

    Kudumija šatori
    PROVEN grupa

    PROVEN grupa
    Pučko učilište Bjelovar

    Pučko učilište Bjelovar
    VECTOR TUNING - Hrvatska

    VECTOR TUNING - Hrvatska
    HOTEL CENTRAL - Bjelovar

    HOTEL CENTRAL - Bjelovar
    HOTEL VALSABBION

    HOTEL VALSABBION
    Univerzalne telekomunikacije

    Univerzalne telekomunikacije
    Parketi Sabljo

    Parketi Sabljo
    Centar za razvoj unutarnje plovidbe

    Centar za razvoj unutarnje plovidbe
    Hrvatsko društvo za kvalitetu

    Hrvatsko društvo za kvalitetu
    Radio BBR Bjelovar

    Radio BBR Bjelovar
    Koestlin d.d.

    Koestlin d.d.
    Troha-Dil d.o.o.

    Troha-Dil d.o.o.
    Hrvatska udruga poslodavaca

    Hrvatska udruga poslodavaca
    Lesnina H d.o.o.

    Lesnina H d.o.o.
    Diplomacija.hr

    Eurocable
    Eurocable

    Cazmatrans.hr
    Cazmatrans.hr

    Tomo Vinković d.o.o.
    Tomo Vinković d.o.o.

    TV Atila d.o.o.
    TV Atila d.o.o.

    i mnogi drugi...






    Web Analytics